I nastaju biorazgr….
– Ne! Nemoj reć biorazgradive!
Pa svi kažu, zašto ja ne smijem?
– Netočno je, ne znam zašto to tako atraktivno zvuči medijima, ali gotovo svi koriste taj termin, a to nije točno. Barem još nije točno, iako u budućnosti možda to i jest cilj. Ali ne, naše tenisice nisu biorazgradive. Postoji jedan materijal koji se nakon razgradnje može koristiti kao umjetno gnojivo, proizvodnja je rigorozna i na najvišoj ekološkoj razini, sa svim mogućim certifikatima, ali u ovom trenutku prave biorazgradive tenisice nisu moguće, barem ne na onaj način na koji mi želimo da to bude.
A to je?
– Pa, da ne bude luksuz. Plan i želja je da te tenisice budu dostupne svakome. Želimo tenisicu koja će biti prihvatljive cijene i koja će biti jednako trajna i izdržljiva kao bilo koja druga tenisica.
Uskoro kreće “druga tura” posla, što je u tome novo? I kad smo kod toga, kako je prošla prva?
– Pa prvi dio je bio svojevrsni test i zadovoljni smo. Proizveli smo nekakvih 800 pari tenisica i sve smo rasprodali. Sada su ambicije, naravno, daleko veće, krenut ćemo i u Kickstarter kampanju i vjerujem da će interesa biti. Jer, proizvodnja obuće je nažalost opterećena zaista brojnim štetnim tvarima, a mi želimo pokazati da to nije potrebno. Ne mogu ti ni nabrojat kolike sve certifikate smo nabavili, koliko rigorozne uvjete imamo oko svega, koristi se 14 biljaka, vuna s najstrožim certifikatima što se tiče brige o ovcama i njihovog uzgoja u svakom detalju, eko boje na pakiranju, ma na sve smo mislili.
Znači, može se i pojest tenisica?
– Haha, ti se sad zezaš, ali nećeš vjerovati, uložak tenisice ima certifikat da nije štetan za djecu ako se pojede. Ne znam jel djeca imaju praksu jest uloške i sasvim sigurno ih ne preporučam kao zdrav obrok, ali eto, postoji garancija da ako dijete uhvati naš uložak i pojede ga da mu neće biti baš ništa.
Jel to onda sad idealan proizvod po vašim zamislima?
– Nije. Radimo na tome i vjerujem da ćemo jednom doseći i baš te neke idealno zamišljene standarde, sada još postoje određeni “problemi” s potplatima, to je najzahtjevniji dio, iako smo i tu napravili velik pomak s korištenjem što je moguće više ekološke proizvodnje i najmanje štetnih tvari.
Miret ste preselili u Zagreb. Čujem da vam je Bandić dao prostor na Velesajmu, dakle vi kod zagrebačkog gradonačelnika, a u Dugoj Resi vam je gradonačelnik bratić!
– A gle, Hrvatska je takva. Ne znam, sve je centralizirano, brat živi u Zagrebu, tamo se priženio (zapravo, reci priženil, priženio glupo zvuči, ipak smo Dugareščani!), a što se tiče posla, Duga Resa je premala da bi privukla druge, pogotovo u današnjoj situaciji u Hrvatskoj u kojoj se čini da je središte svega Zagreb. Ja mogu raditi iz Duge Rese, ali ne mogu ti opisati koliko mi je puno značilo biti tamo okružen sa 700 drugih startupova. To je ono što je nemoguće u malom gradu, gradonačelnik me, ne zato jer mi je bratić, nego zato što ga to zaista interesira i želi pomoći, pitao što da napravi za mlade poduzetnike, kako da pokrene, privuče, ja sam mu otvoreno rekao da na ovoj razini teško, jer su svi u Zagrebu. Tamo je jednostavno fokus svega i to nije čak nužno ni loše, da smo uređena zemlja do Zagreba bi dolazili za 25 minuta, šta je to? U bilo kojem većem europskom i svjetskom gradu ljudi znatno dulje putuju na posao u svom vlastitom gradu. Pa i danas to nije problem, ja nisam preselio u Zagreb. Odem nekoliko puta tjedno i to mi puno koristi, ali ne dam se, obožavam Dugu Resu i Karlovac i želim ostati tu živjeti.
Dugu Resu i Karlovac? Hoćeš se smjet vratit doma nakon ove izjave?
– Haha ma gle, meni je to uvijek bilo smiješno, meni su Duga Resa i Karlovac jedno, meni je to isti grad, ja kad idem Karlovcem, kad odem na kviz u Ziggy, kad smo prije visili na Sceni… ne osjećam da sam otišao u neki drugi grad. I po meni bi to trebao biti isti grad, ne sad da vi nas asimilirate, ali ono mislim, odi od Karlovca do Duge Rese i cijelim putem su kuće.
Slažem se, volim i ja vas, ali ne smijem to priznat Pušiću…
– Ma da, ja isto moram pazit šta pričam, treba bit dobar s novinarima.
Nego, spomenuo si Scenu, tamo ste buraz i ti i svirali, podosta puta, kako se ono zvao bend?
– Ne znam.
Kako ne znaš?
– Znam, ne znam.
Šta su sad to nekakve zagonetke?
– Bend se zvao Ne znam, pobogu! Ali ti misliš na Meskalin, tako smo se zvali u početku. Je, bili smo vrlo nabrijani na to dugo, autorski bend, sviralo se po Karlovcu, Dugoj Resi, Zagrebu, imali smo jako dobar nastup na HGF-u, došli smo do finala, bilo je dosta ambicije, ali znaš kako to ide, dođu poslovi, obitelji, jedan odseli u Švedsku i tak…
Jel još bubnjaš?
– E, prošle godine sam si opet složio set bubnjeva nakon par godina tako da me sad opet cijela ulica “voli” hahaha.
Evo ovo je vikend Zimka pa da se dotaknemo malo i kvizova, član si osebujne skupine mladića zvane Osveta Schmokljana, koja je osvojila dvije karlovačke pub kviz lige, ali sada iz sezone u sezonu sve više tone! Kako si se uopće našao u tim vodama?
– Jedan lik s velikim nosom, dosta nezgodna osoba, pitao me jednom hoću li igrati s njima na kvizu, a kako kod njega nikad nisi siguran što možeš očekivati morao sam pristati! I tako me doveo opet na tu Scenu i tamo na Kozu, a tamo sam prvi put u životu vidio Štefa iz Karlovca i Zvoneta iz Zagreba i ispalo je da smo super kombinacija. Tada nas je zeznuo Kalibar, ali ubrzo su stigle i naše dvije povijesne pobjede na KA47 ligi. Malo smo sad pali, to je istina, ali i dalje se držimo, iako ove nove ekipe grubo varaju time što uče. Ja bih osnovao patrole koje će provjeravat studijski odjel knjižnice i koga nađemo da uči – izbačen je. To nije u duhu pub kviza!
I tko ne može popit kao vi!
– Tako je! Nego, vidim da me polako planiraš otkantat jer se sprema novi kviz na Zimku pa da ti odmah kažem da nema šanse dok ti ne spomenem svoje dvije obitelji. Prvo ovu pravu, mada se volim zezat i tako to, ja sam pravi obiteljski čovjek i kad nisam dva dana doma odmah postanem nervozan. A, imam i drugu obitelj, a to su moji Vodomari. Zbog obaveza ne stignem biti s njima baš tako često koliko želim, prošle godine sam imao samo par urona, ali to je ekipa koja je puno više od svoje osnovne aktivnosti, pravi prijatelji, preugodna atmosfera uvijek i eto…
Okej, da se sad ne rastanemo s tom patetikom, sretno tebi i bratu s tenisicama i javi se kad ćeš mi moć donijet tenisicu između dvije šnite kruha i reć “evo ti sendvič”!
– Dogovoreno!
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr