Gimnastičarka karlovačkog GK Sokol Petra Furač po četvrti je puta uzastopno osvojila titulu najbolje sportašice grada Karlovca. Iz godine u godinu, iako se pojavljuju i druge kvalitetne sportašice u našem gradu, ona “nabija” nove standarde i zadržava titulu u svojim rukama. Na početku razgovora pitamo je znači li joj četvrta nagrada jednako kao prva, ili je već preuzimanje ovog priznanja postalo navika…
– Znači, naravno da mi puno znači. Vrlo sam ponosna i sretna što sam i ove godine, po četvrti put uzela titulu najbolje sportašice grada Karlovca. Te nagrade me potiču za moj daljnji rad i ostvarenje još boljih rezultata. Bila sam presretna i za prvu titulu, velika je to stvar, a ovo je svakako još veći uspjeh, iako sigurno ima i drugih kvalitetnih sportašica u gradu pa je i to dodatni izazov.
Kako si počela? Kad si krenula s gimnastikom? Jel bio netko iz obitelji gimnastičar, prijatelja…?
– Joj, davno je to bilo! Netko bi možda rekao “ma mlada si, pa nije to tako daleko”, ali meni stvarno izgleda da je prošlo jako puno. A, kako je počelo… pa prije svega, bila sam jako, jako hiperaktivno dijete i zapravo tete u vrtiću su predložile mojim roditeljima da me upišu na neki sport. Nisu posebno ciljale na gimnastiku, ali odabir je pao na nju i imala sam četiri godine kada su me mama i tata upisali. Naravno, na početku sam bila u početnoj predškolskoj grupi, a moje dvije prijateljice su bile u naprednoj grupi. Silno sam željela trenirati s njima i to je bila moja prva velika gimnastička motivacija. Trudila sam se zbilja jako i kroz nekih dva mjeseca trenerica iz naprednije grupe me primijetila i eto me, krenula sam u ozbiljnu gimnastiku.
Znači, nema obiteljske tradicije, nitko drugi nije bio gimnastičar?
– Što se tiče starijih članova obitelji nije, a sportske gene sam vjerojatno naslijedila od tate, on je bio dobar nogometaš. Mlađi brat se isto bavio gimnastikom, no sad je u nogometu. Mislim da je to pod utjecajem društva kao, “dečko si, moraš igrat nogomet”, a meni je žao zbog toga jer je jako talentiran i šteta što je prekinuo gimnastičku karijeru. Ja se još uvijek nadam da će se vratiti…
Kako zapravo izgleda prosječan radni tjedan u gimnastici? Koliko često su treninzi?
– Ovisi o kojoj razini govorimo, to je i ljepota gimnastike, jer može biti i vrlo lijep rekreativni sport, a na onoj vrhunskoj razini je, naravno, naporno. Treninzi su mi svaki dan po 3 do 4 sata, osim nedjelje. U pripremnom dijelu za najveća natjecanja znam trenirati i po 6 do 8 sati dnevno, što je, rekla bih, poprilično puno. Ali, isplati se.
Rezultati kažu da se stvarno isplati, prošla godina stvarno ti je bila jako uspješna, što bi ipak izdvojila kao najbolji rezultat? Na prvenstvu Hrvatske si ako se ne varam uzela pet medalja, jel neka možda draža od ostalih?
– Prošla godina stvarno je bila “zatrpana” natjecanjima i sportskim uspjesima. Iskreno, 2019. mi je do sada najbolja godina moje sportske karijere. Da, na prvenstvu Hrvatske sam dobro prošla, a svaka medalja je uvijek draga. Greda je moja najdraža sprava i s te strane svakako mi je u jednu ruku najdraže to zlato s grede, na kojoj sam uz to izborila s ocjenom 12.750 normu za drugi dio sezone, ali višebojsko srebro mi je baš priraslo srcu, svega su me dvije desetinke dijelile do naše olimpijke Ane Đerek. No, ako govorimo o prošloj godini još više su mi dragi nastupi na međunarodnim natjecanjima, posebno onima na kojima sam nastupala za reprezentaciju Hrvatske i pod našim grbom.
Da, prošle godine nastupala si i na četiri World Challenge Cup natjecanja, kakvo je to iskustvo?
– Da, nastupala sam na FIG World Challenge turnirima u Kopru, Szombathelyju u Mađarskoj, Mersinu u Turskoj i Guimaresu u Portugalu. Taj posljednji bih svakako i posebno izdvojila, jer sam ostvarila i dosad najveće uspjehe, plasirala sam se u finala na gredi i u preskoku i na kraju u preskoku i najbolje prošla, osvojila sam šesto mjesto. Na gredi nažalost baš u finalu nisam imala dan i bila sam osma. Za reprezentaciju sam nastupala i na međunarodnim natjecanjima u Ukrajini i Izraelu, a za Gimnastički klub Sokol Karlovac izdvojila bih nastupe u Mariboru, gdje sam bila prva u preskoku te Novi Sad, gdje sam osvojila prvo mjesto u višeboju i treća mjesta na gredi i dvovisinskim ručama.
Rekla si da ti je greda najdraža, ima li neka sprava koju baš ne voliš?
– Ma ne, ali i na gredi i na svakoj drugoj spravi svakako mogu još puno napredovati. Iz godine u godinu učim nove teže elemente i slažem vježbe koje nose veću težinsku ocjenu. Korak po korak pa vidjet ćemo do kuda ću stići…
Kada smo kod toga – do kuda bi voljela stići? Vidiš li se na Svjetskom prvenstvu? Imaš li olimpijske snove?
– Zar netko nema!? Vjerujem da su svakom sportašu Olimpijske igre onaj najviši cilj. Jesam, već kao mala sam imala san jednom stajati ispod olimpijskih krugova. Prošle godine trebala sam ići na Svjetsko prvenstvo koje je bilo ujedno i kvalifikacijsko natjecanje za ovogodišnje Olimpijske igre, ali zbog nekih razloga ja i još jedna cura uz Anu Đerek ipak nismo otišle. No, nadam se da će biti još prilike, a što se tiče 2020. godine tu je i Europsko prvenstvo u Parizu pa je glavni cilj ostvariti normu i nastupiti tamo u društvu najboljih europskih gimnastičarki i gimnastičara.
Koliko je na ovoj visokoj razini gimnastika opasna? Jesu li česte ozljede i kakav je tvoj “zdravstveni bilten”?
– Haha, dobar! Da “pokucam”, nisam još imala težih ozljeda, ali normalno je da svaki vrhunski sport nosi sa sobom i neke ozljede. Na jednom natjecanju saskok s ruča sam doskočila na pruženo koljeno i zna mi se i dan danas pojaviti bol, ali mi sportaši smo takvi da znamo trpjeti i one najteže bolove da dođemo do cilja. Znači, ponekad zaboli, ali ako ozljeda nije takva da te spriječi da nastupaš – dobro je! Ali svakako tu i drugi igraju ulogu, moram pohvaliti ekipu iz Senzogyma, kod koje 2 do 3 puta tjedno idem na fizioterapeutske tretmane. To je velika pomoć svakom sportašu, a imam sreće što je to tim koji radi i neke tretmane kao što su “emmett”, “schroth metoda” i miofascijalna relaksacija koji gimnastičarima puno pomažu.
Misliš li ostati u gimnastici i nakon natjecateljske karijere kao trener ili možda sudac?
– Nemam još u planu prestati trenirati, ali imam u planu što ću poslije natjecateljske karijere. Pa sam tako već sada licencirana gimnastička sutkinja, ali to je još uvijek u pozadini, za sada mi je natjecateljska karijera na prvom planu, da “izvučem” ono najbolje od sebe, a onda lagano kako bi mi sportaši rekli u “sportsku mirovinu”. U toj nekoj budućnosti kada više neću biti natjecateljski aktivna vidim se i kao trenerica, voljela bih raditi s novim generacijama. Ali, prerano je još govoriti o tome kada će to biti.
Raspored treninga koji si spomenula je zaista žestok pa je možda suvišno pitanje imaš li još nekakvih većih zanimacija?
– Vremena se uvijek nađe. Nemam nikakvih posebnih hobija, ali vrlo sam društvena osoba i volim slobodno vrijeme provoditi s ljudima koji su mi bliski, bez obzira da li je to mirnije druženje s obitelji ili neki izlazak s prijateljima. Sport mi je naravno ogromna ljubav, ne samo gimnastika, danas baš nemam vremena za druge sportove, ali u školskom periodu sam aktivno nastupala za školske ekipe u “svemu živom”. Gimnastika naravno prvo mjesto, ali i u OŠ Dubovac i kasnije u Ekonomsko-turističkoj školi igrala sam i rukomet, odbojku, košarku, badminton…
I kako ti je išlo?
– Ha, to je pitanje za druge, ali kažu da sam i u tome bila dobra!
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr