Dok je Petra Furač obranila titulu najbolje sportašice grada, titulu najboljeg sportaša grada obranio je – Atletski klub Karlovac, odnosno tamošnji srednjeprugaš. Promijenilo se samo ime na vrhu pa je umjesto prošlogodišnjeg slavljenika Brune Belčića, po prvi puta titulu najboljeg u gradu osvojio Ivan Katić. Počeo je kao i mnogi – gotovo slučajno.
– S atletikom sam se prvi puta susreo u osnovnoj školi Dragojla Jarnević, odnosno tada sam se prijavio na kros i zapravo po prvi puta nastupio na jednoj utrci. Bilo je dobro, a nakon regionalnog krosa na kojem sam bio drugi u konkurenciji s dečkima koji su tada već aktivno trenirali atletiku moj tadašnji, nažalost preminuli, profesor Željko Krpan predložio mi je da se počnem baviti atletiku i tako je počela moja atletska avantura. Neki od onih dečki s kojima sam se susreo na prvom krosu su i dalje tu, neki kao kolege u klubu, a neki i kao suparnici…
Atletika ti je bila i prvi sport, ili si se okušao u još nečemu?
– Kao mali sam trenirao nogomet i tenis. Nogomet sam oduvijek jako volio, ali unatoč tome nije mi se dalo ići na treninge, jer sam više volio provoditi vrijeme s ekipom iz ulice i družiti si, pa i igrati nogomet, s njima. Atletika me, začudo, ipak privukla dovoljno da budem ozbiljan i s treninzima.
Jesi li odmah odabrao srednje pruge, pogotovo uzevši u obzir rezultate s krosa, ili si isprobavao i druge discipline? Ili možda još uvijek imaš u planu prebaciti se na nešto?
– Pa, recimo da su srednje pruge izabrale mene! Okušao sam se i u sprintu, a trčao sam i duge pruge, ali jednostavno mi srednje pruge najbolje leže. Da sam ja mogao birati možda bih najradije izabrao sprint, i to onaj najkraći na 100 metara, ali pokazalo se da su srednje pruge ono pravo.
Zašto sprint? Sprinteri su najpopularniji ili imaju lakše treninge?
– Ne, ne, treninzi su jednako teški za svaku disciplinu, ali što se tiče samog natjecanja patnja je puno brže gotova na 100 metara nego na 800 ili 1.500 metara haha!
Kada smo kod treninga ovog proljeća očekuje nas napokon otvaranje uređene atletske staze na Čavlekovom stadionu, vjerujem da svi u klubu to nestrpljivo iščekujete?
– Normalno. Konačno imati pravu atletsku stazu na 400 metara i s tartanom može samo pozitivno utjecati na rezultate svih nas u klubu, ali također, nadam se, utjecati i na povećanje broja članova. Uz to, uređuju se i sva ostala atletska borilišta pa vjerujem kako ćemo dobiti i par atletičara na skakačkim i bacačkim disciplinama što nam je godinama bila boljka na nekakvim ekipnim prvenstvima ili u višebojima, jer jednostavno nismo imali uvjeta za rad na tim disciplinama. Tartan atletičarima i atletičarkama također puno znači, jer će se većina treninga moći odrađivati u sprintericama, zatim sama podloga je mekša pa će se i postotak ozljeda smanjiti. Jako se veselim svemu tome, ali što se mene tiče ja ostajem na svojim srednjim prugama.
Otvaranje uređenog atletskog stadiona bit će jedan od vrhunaca godine, ali tvoja je već počela odlično – proglašen si za najboljeg sportaša grada, a na seniorskom prvenstvu Hrvatske u dvorani si obranio prošlogodišnje zlato i opet postao prvak države na 800 metara…
– Pa da, vrlo mi je drago to zlato, pogotovo što sam nastupio ozlijeđen tako da to meni čini tu medalju još vrijednijom, uz to što je uvijek velika stvar i čast biti prvak Hrvatske. A, nagrada za sportaša godine je prije svega velika čast, jer mislim da svaki sportaš između ostalog želi postati najbolji u svom gradu.
Jesi li očekivao nagradu?
– Neću reći da sam mislio da nemam šanse i da se nisam nadao, ali stvarno nisam znao tko će na kraju pobijediti, jer i svi ostali kandidati su zbilja imali uspješnu godinu i dobre rezultate i svi zaslužuju priznanje. Na kraju sam, eto, ipak titulu dobio ja, a svakako je i meni i svima u klubu posebno drago da nagrada ostaje u Atletskom klubu Karlovac, jer je to najbolji dokaz naše kvalitete i pokazuje što iz godine u godinu radi naš trener Saša Belčić. Unatoč tim uvjetima koji dosad nisu bili baš blistavi stvorena je jako dobra mlada ekipa s puno potencijala, koja će i sljedećih godina konkurirati da bude najbolja u gradu.
Bruno Belčić prošle godine, ti ove godine, misliš li da sljedeće godine može i netko treći iz AK Karlovca do titule?
– Zašto ne! Bruno i ja smo pokrenuli neku lavinu i nadam se da će se tako i nastaviti. Klub je pun mladih talenata koji marljivo treniraju, već sada imaju lijepe rezultate iako su možda malo izvan prvog plana, ali samo čekaju da bljesnu u punom sjaju. Recimo, Hrvoje Neralić, Tin Dolšak i Patrik Rački su sigurno dečki koji mogu puno toga napraviti i, zašto ne, doći i do ovog priznanja koje smo dobili Bruno i ja. No, nije tamo samo u muškoj ekipi, što se tiče djevojaka Helena Valentić i Lea Novković iz godine u godinu redaju odlične rezultate i oduševljaju i mene i sve nas u klubu, a vjerujem i druge i ne da mislim nego znam da bi bilo potpuno zasluženo da i neka od atletičarki jednom u narednim godinama bude na vrhu.
Kakva su tvoja očekivanja za ovu sezonu, što su glavna natjecanja?
– Imao sam i imam velika očekivanja za ovu sezonu, iako me na samom početku godine malo omela spomenuta ozljeda. Naslov prvaka Hrvatske na 800 metara sam uspio ostvariti unatoč ozljedi, ali sam zbog toga morao otkazati nastup za reprezentaciju na tromeču u Sloveniji. U ovom trenutku mi je zapravo prvi cilj što prije zaliječiti ozljedu i što je brže moguće vratiti se na stazu. A, trkačkih ciljeva je uvijek puno, ove godine želim “skinuti” osobni rekord, nastupiti za Hrvatsku na seniorskom prvenstvu Balkana, osvojiti medalje na seniorskom prvenstvu i Kupu Hrvatske, ambicije imamo i sa štafetom koja je jedna od najboljih u državi… imam puno ciljeva, a neke ću zadržati za sebe pa vas možda i ugodno iznenadim!
Spomenuo si osobni rekord, koliko misliš da još možeš napredovati? Imaš li i neke veće ambicije, vidiš li se možda jednom na europskom ili svjetskom prvenstvu?
– To je sad vrlo škakljivo, jer i dosad je bilo teških situacija što se tiče raspoloživog vremena, a bit će ih i nadalje. Mislim da svakako mogu puno napredovati, jer sve dosad ostvario sam sa samo jednim treningom dnevno. Kada bih se mogao posvetiti atletici tako da svakodnevno imam dva treninga vjerujem da bih imao i još bolje rezultate, ali nažalost u atletici nema neke posebne financijske potpore, sponzore je gotovo nemoguće pronaći pa zato uz studiranje moram i raditi. Da su uvjeti drugačiji i da se mogu financirati od atletike pristao bih odmah na to, ali to nažalost nije moguće.
Što studiraš i gdje radiš?
– Završio sam Medicinsku školu, smjer fizioterapeutskog tehničara nakon čega sam upisao i studij fizioterapije te sam trenutno na završnoj godini, a radim kao voditelj teretane u Studentskom domu “Ante Starčević” te, doduše volonterski, kao fizioterapeut NK Rudeš, a volontirao sam i kao dio medicinskog tema na malonogometnom turniru “Kutija šibica”. Prošle godine imao sam fazu kada sam 12 tjedana uzastopno odrađivao praksu u bolnicama i nekada su termini bili takvi da sam bio prisiljen trenirati u 5 ujutro pa je ove godine raspored zapravo puno komotniji, koliko god nekom možda izgledalo da je sve to teško uskladiti. No, s druge strane ove godine se nadam da ću početi i stažirati, a nisam ni sa siguran kako ću usklađivati posao i atletiku. Siguran sam da će biti teško, ali još sigurniji da nije nemoguće!
Imaš li vremena i za opuštanje?
– Jako malo, stvarno je teško pronaći još slobodno vrijeme uz sve to, ali recimo volim pogledati dobar film, pogotovo triler.
To kao zamjena za trilere na stazi? Imaš li neku najdražu pobjedu ili neki dramatični poraz koji ne možeš prežaliti?
– Haha da, ima trilera na stazi, ali ne mogu baš reći da imam najbolju ili najdražu utrku, jer zapravo su mi drage sve dobro odrađene utrke. Ali, ono što ja najviše volim je osjećaj nakon utrke kada stignu pohvale i od suparnika i trenera iz drugih klubova zbog taktike ili borbenosti, onda znam da je bilo zbilja dobro i taj osjećaj me i drži u atletici i dalje. A, kikseva će isto uvijek biti, to je dio sporta, bilo je utrka u kojima mi je zlato ili bilo koja medalja pobjegla za par stotinki, bilo je utrka gdje sam znao da sam mogao bolje odraditi neku situaciju, ali, kažem, sve je to dio sporta.
Porazi te, znači, ne obeshrabre?
– Ma ne. Nema poraza. Samo lekcije.
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr