Socijalistički sustav u propaloj Jugoslaviji bio je pun
suprotnosti i gotovo od početka u raskoraku između ideje i
prakse. Kako je vrijeme odmicalo, a uzde diktature popuštale,
tako su se – između ostalog – povećavale klasne razlike u društvu
koje je ideološki i deklarativno stremilo ukidanju istih tih
klasnih razlika. Ljudska priroda i slabosti bile su jače od bilo
kojeg političkog manifesta, pa je u jugoslavensko društvo tijekom
60-ih i 70-ih sve više postajalo potrošačko, iako su se
licemjerni ideolozi grozili te zapadnjačke posljedice
kapitalizma. Licemjerni jer su se grozili javno, a i sami većinom
nisu mogli odoljeti finim proizvodima sa Zapada.
Lijepo je to tada objasnila sociologinja Vesna Pešić ukazujući na
rasprostranjeni obrazac po kome se “pozajmljuju simboli iz
razvijenih zapadnih zemalja”, pa pojavu potrošačke kulture u SFRJ
ponajbolje ilustriraju ti “prenosivi” statusni simboli: viski ili
konjak, američke cigarete, talijanske cipele i uopće inozemna
(zapadna) roba. Istovremeno se stvarao prezir prema robi iz
istočne Europe: oni koji je koriste na različite načine se vide
kao nesofisticirani, pa i primitivni.
Koliko je sistem s jedne strane pokušavao zauzdati prihvaćanje
“dekadentnih” zapadnjačkih potrošačkih obrazaca, s druge strane
kao da ih je poticao. Ne treba ići dalje od Karlovca: karlovački
Autotransport je početkom 70-ih godina uveo redovnu autobusnu
liniju za Trst svake subote. Kretalo se u 2 ujutro i iz Trsta
vraćalo u 17 sati. Ta linija sigurno nije uspostavljena da bi
Karlovčani išli razgledati tršćanske znamenitosti, razlog je bio
kupovina toliko željenih traperica, kave, whiskeya i sličnih
proizvoda kojih u Karlovcu nije bilo. Da bi se došlo do željenog
proizvoda moralo se potruditi. Kupovina u Trstu i Grazu imala je
odlike avanture, trebalo se potruditi da bi se kupilo što se
željelo, trebalo je preživjeti pregled strogih jugo-carinika na
granici. Imalo je to svojih draži. Danas kad sve imamo pred nosom
– da ironija što se tiče Karlovca bude veća – u trgovačkim
centrima koji su u pravilu izrasli na prostorima gdje su nekad
bili smješteni proizvodni pogoni, ta vrsta draži je nestala.
Kupovanje je postala svakodnevna inercija, radnja koju ni ne
zamjećujemo, poput umivanja i pranja zubiju svako jutro.
Ako ništa, s dolaskom proizvoda iz cijelog svijeta u naše
dvorište, bar je ilegalni šverc postao izlišan. Više nema teta
kao iz teksta u nastavku koje su Karlovčanima uz proviziju
krijumčarile robu preko granice, šverc je zamijenjen legalnim
uvozom svega i svačega iz cijelog svijeta. Koga briga za
trgovinski deficit i što Hrvatska pokriva svojim izvozom jedva 60
posto uvoza. Glavno da se troši.
“Oduzeto robe za devet milijuna”, Karlovački tjednik, 16.
listopada 1975.
Učestale au pojave nedozvoljene trgovine robom u Karlovcu.
Postalo je pomodno da se u inozemstvu na veliko kupuje
nekvalitetna roba, koja se za dobar novac prodaje u Karlovcu.
Ponajčešće se trguje trapericama, ženskim suknjama, bluzama i
majicama.
Prema statistici koja se uredno vodi u Sekretarijatu za
unutrašnje poslove u Karlovcu, u takvim izletima prednjače Ana P.
iz Ulice JNA i Alojzija B. iz Tuškanove ulice. Ana P. je u
posljednje tri godine granicu prošla čak 84 puta, a Alojzija B.
ništa manje.
Prateći ovakav šverc, inspektori SUP-a odlučili su da 2.
listopada pregledaju njihove stanove. Tom prilikom pronađene su
veće količine prošvercane robe, koju su vlasnici uručili organima
SUP-a. Tako je kod Ane. P. pronađeno 155 traperica, raznih majica
i bluza (više od stotinu), zatim haljina, suknji i ostale robe.
Uskladištena roba u stanu procijenjena je na oko 9 milijuna
starih dinara. Kod Alojzije B. nađena je manja količina robe.
Zanimljivo je spomenuti da su tog dana kada je obavljen pregled
njihovih stanova, obje Karlovčanke bile u Trstu u nabavci nove
robe, pa su tako robu isporučili njihovi supruzi. Ana P. je
uhvaćena na Autobusnom kolodvoru s novim kontingentom robe za
karlovačku prodaju. I njoj i Alojziji B. oduzeti su pasoši i
podnijeta prijava za carinski prekršaj, a roba je predana na
carinarnicu.
Pripremio Tihomir Ivka
