Kao i mnoge druge mutne privatizacijske priče, ni ona oko
karlovačke Tržnice neće nikada biti razjašnjena, niti pravda sa
stajališta javnog interesa zadovoljena. Rekli bismo, misterija i
nedoumica s pretvorbom tržnice ima i više od uobičajenih
standarada najveće pljačke stoljeća kojoj danas tepamo pretvorba.
Prvo, nikad neće biti do kraja jasno kako to da je od svih
predratnih tvrtki u gradskom vlasništvu, jedino Tržnica izuzeta
od političke odluke da gradske tvrtke ne mogu biti privatizirane.
Sami pak proces preuzimanja većinskog paketa dionica Tržnice u
vrijeme kad je Miroslav Kutle bio maneken HDZ-ovog projekta 200
bogatih obitelji, teško bi dokučili i dobitnici Nobela za
ekonomiju, kako će onda hrvatsko metiljavo sudstvo.
Epilog znamo, karlovačka Tržnica je jedina privatizirana gradska
tržnica u Hrvatskoj, još 2002. Državni ured za reviziju utvrdio
je da postupak pretvorbe društvenog poduzeća OTP (koje je do
pretvorbe držalo Tržnicu), nije obavljen u skladu s odredbama
Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća i postupci privatizacije
nisu obavljeni u skladu sa zakonskim odredbama.
I što se desilo? Nikome odgovornome za niz odluka na štetu Grada
nije pala ni dlaka s glave, dapače, skoro smo sigurni da su
uključeni domoljubi iz operacije privatizacije Tržnice izašli
bitno bogatiji. Što bi rekao jedan bard hrvatske filozofske misli
“tko je jamio, jamio je”.
Kad je netko poslije rata u Gradu progledao, bilo je već kasno.
Sud je nakon šest godina napornog rada donio odluku u korist
novih vlasnika pa je grad još morao platiti 2,9 milijuna kuna
poreznih obveznika na ime štete, na kraju je 2016. slično prošao
i Inkasator nakon godina tužakanja oko prostora koji je nekad
koristio Stambeni fond na katu tržnice.
Nije pomoglo ni Državno odvjetništvo koje je 2012. zaprimilo
prijavu o nezakonitoj pretvorbi i koje je nakon godinu i pol
medijima izjavilo kako još skuplja podatke da vidi ima li
elemenata za kazneni progon po službenoj dužnosti. Nakon toga ih
valjda više nitko nije pitao pa se ni ne zna kakvu su i jesu li
uopće donijeli državnoodvjetničku odluku o slučaju. Tko zna,
možda još prikupljaju podatke. U hodnicima jednog od najgorih
pravosuđa u EU sve je moguće.
Sva sreća da je Tržnica ipak nekretnina, pa je još na istom
mjestu. Jedino su milijuni od njene višedesetljetne eksploatacije
negdje drugdje. Tržnica inače uskoro navršava 50 godina od
gradnje, odnosno otvorenja. Karlovcu bi to bilo važno da je
objekt građen novcem Karlovčana i dalje u gradskom vlasništvu.
Ovako je to tuđa briga, a vidjet ćemo hoće li se obljetnice
sjetiti privatni vlasnici. U to ime, dajemo mali doprinos u
poticanju pamćenja novinskom crticom od prije 50 godina.
“Raste tržnica”, Karlovački tjednik, 2. travnja
1970.
U novom dijelu grada, nedaleko Galerije slika nalazi se jedno od
najvećih gradilišta u Karlovcu. Radnici građevinskog poduzeća
“Dom” iz Zagreba, užurbano završavaju vanjske građevinske radove
na novoj karlovačkoj tržnici. Kako smo informirani od Stambenog
poduzeća, tržnica će do kraja godine otvoriti vrata prvim kupcima
i prodavačima.
Već je poznato što će se nalaziti u svakom dijelu ovog ogromnog
objekta: u glavnoj zgradi, u prizemlju prostor za individualne
poljoprivredne proizvođače i trgovinu, na prvom katu zanatlije i
trgovine suvenirima, cvijećem i drugim sličnim djelatnostima, a u
podrumu skladišta i hladionici. Do glavnog objekta gradi se
samoposluga i snek-bar te natkriti prostor za individualne
proizvođače, ribarnice i ostale uslužne djelatnosti pokretnog
tipa.
Interesenata za stalne prostore u tržnici ima već mnogo. Javljaju
se iz Karlovca i van njega, ali ugovori o korištenju boksova i
prostora sklapat će se pred završetak ovog suvremenog objekta.
Pripremio Tihomir Ivka
