U manje od tri mjeseca od prvog smrtnog slučaja kao posljedice
zaraze korona virusom do danas u svijetu je umrlo 6.500 ljudi. U
isto vrijeme potvrđeno je skoro 170 tisuća slučajeva zaraze širom
svijeta. Na osam milijardi ljudi i činjenicu da su slučaji zaraze
već potvrđeni u više od 150 zemalja svijeta, ne izgleda strašno.
Ali, sve rigoroznije mjere borbe protiv širenja zaraze,
zatvaranje granica, zabrane javnih okupljanja, očiti su dokazi
kako se ova pandemija shvaća vrlo ozbiljno. Cjepiva nema,
ponašanje virusa i njegova priroda je još enigma, pa je strah od
nepoznatog iz kojeg proizlaze radikalne mjere razumljiv.
I dok jedni besmislenim parcijalnim mjerama kao kod nas u
Karlovcu misle da će riješiti problem tako da zatvore
ugostiteljske objekte u 18 sati, a u isto vrijeme ostave otvorene
trgovačke centre da rade do 22 petkom i svetkom gdje se kupci (i
oni u poznim godinama), naguravaju u redovima, drugi znaju da
samo rigoroznim potezima mogu spriječiti širenje zaraze.
Ako se rigorozne mjere dogode i kod nas, ne bi bilo prvi put.
Doduše, bilo je davno, ali psihoza i mjere predostrožnosti
podsjećaju na ove danas. Naime, u ožujku 1972. godine izbila je
epidemija po život opasnih variole vere, velikih boginja nakon
što se muslimanski hodočasnik iz Prizrena vratio s hodočašća u
Iraku. Bolest nije odmah prepoznata pa se zarazilo 175 ljudi,
među njima i medicinsko osoblje u Beogradu. Umrlo ih je
četrdesetak. No kad je prepoznata potezi vlasti bili su munjeviti
i radikalni, proglašeno je izvanredno stanje u cijeloj
Jugoslaviji iako se epidemija nije proširila s istoka zemlje,
ograničeno kretanje za sve stanovnike i karantena za
najugroženija područja. O psihozi iz tih dana snimljen je i
igrani film “Variola vera” s Radom Šerbedžijom u glavnoj ulozi.
S obzirom da je postojalo cjepivo, cijepljeno je 18 od 20
milijuna ljudi koliko je tada živjelo u Jugoslaviji. Među njima i
50 tisuća Karlovčana. I tada je dolazilo do paničnih reakcija,
nakupljanja zaliha i lažnih vijesti. Tako je nakon izbijanja
epidemije Karlovački tjednik obavijestio građane da je priča koja
se proširila gradom “o oboljelom čovjeku od velikih boginja, koji
se šeće gradom i nitko ga ne može pronaći” nije istinita.
Bilo je i humora i upravo smo od svih “dosadnih” tekstova o
restrikcijama, obvezi cijepljenja i upozorenja građanima iz tog
vremena odabrali malo veseliju strane epidemije koja je
zaprijetila bivšoj državi prije skoro pola stoljeća.
“Boginjice, kosilice i mučkalice”, Karlovački tjednik, 6.
travnja 1972.
Novinski članci (ne zbog toga što ne bi trebali, nego najčešće
zbog tehničkih nemogućnosti), obično ne počinju posljednjom
viješću. Ovaj put smo osigurali sve da tjednu ćoškarsku priču
počnemo kako bi i trebalo. Saznajemo, naime, u posljednji čas da
je većina karlovačkih ugostitelja zatražila od poreznika reviziju
svojih obaveza. Promet alkoholnim pićima zbog cijepljenja od
velikih boginja znatno je opao, doduše različito u svakoj od
komuna na ovom području, već prema tome koliko je gdje svoje
prste imao prvi karlovačka borac protiv maligana, jedan naš
cijenjeni liječnik. U Slunju je uspio sistematičnije obraditi
područje, pa je u Tvornici televizora na ulazu u cjepilište
istaknuta vidna parola: poslije primanja vakcine, ne smiješ piti
20 dana!
Karlovcu gotovo da i nema efekta. Neki drugovi koji u službeno
(ovaj put produljeno), vrijeme nose bijele ogrtače primjerom su
pokazali kako se virus uništava travaricom ili vinjačićima. U
dvorištu jedne “cjepionice”, gdje pomoćnici izdaju žute kartice
uspješno zaraženim osobama (s dvije ili jednom boginjicom),
odnosno uspješno cijepljenim protiv velikih boginjica, toče se
samo gemišti. Kažu da je potpora cjepivu. Inače u vezi s
boginjama: čujem da neki Karlovčani, koji dosada ni u jednoj
prilici nisu iskazivali svoju nježnost prema ženama, sada u snu
pružaju ruku prema lijevoj polovici bračnog kreveta stenjući:
boginjico moja! Da ne bude zabune, boli ih cijepljeno mjesto.
Ovčari i prosjaci vezi s tako dragim i aktualnim boginjicama
srednje kategorije palo je i nekoliko općinskih odluka. Među
ostalim da se drugovi ovčari (to jest vlasnici stada ovaca),
isele po hitnom postupku iz karlovačkih parkova, gdje su ih
smjestili, kako se pouzdano saznaje, drugovi iz “Zelenila”, jer
su im se pokvarile kosilice. Iz grada bi bili istjerani ili
pritvoreni i svi ljenivci što stalno prosjače po karlovačkim
ulicama, da je tu odluku moguće provesti do kraja. Prema riječima
prvog karlovačkog policajca, onima slabijeg zdravlja trebalo bi u
zatvoru osigurati i njegovateljicu, pa se to ne isplati…
Pripremio Tihomir Ivka
