Vjerojatno nema Hrvata koji nije s barem blagim čuđenjem u
proteklim godinama komentirao azijske turiste ili poslovne goste
koji bi se u javnosti pojavili s maskama na licu. Čega li se
boje, pitali smo se, dok nam nije ni u krajičku svijesti bilo to
da se zapravo ne boje ničega, već su oni bolesni, prehlađeni,
virozni ili već nešto pa nose maske da ne bi zarazili druge.
Danas, dok Europa drhti pred epidemijom koronavirusa, dok u
Italiji vlada kaos kakav smo donedavno pripisivali samo zemljama
trećeg svijeta, a sve bliže joj je i Španjolska, vrijedi
pogledati i na drugu stranu ljestvice – azijske zemlje, u kojima
se virus prvi proširio, kao da su na udaru potpuno druge bolesti.
Južna Koreja, svjetski rekorder u testiranju, ima samo 104 žrtve
(otprilike kao da bi ih Hrvatska imala 9 u dva mjeseca), dok
127-milijunski Japan ima tek 36. I to bez potpunih karantena,
samo s drugačijim mentalitetom i svjesnošću te brigom za druge.
Za to vrijeme tretman koronavirusa u Hrvatskoj prošao je faze od
sprdanja do potpune nerazumne histerije. I danas ga neki
tretiraju kao prevaru, ne poštuju propise, slikaju se po
društvenim mrežama kako krše samoizolaciju… a drugi, pak,
nekontrolirano paničare kao da je vani kuga, što, nažalost,
uključuje i posve suludo stigmatiziranje pacijenata.
Vratimo li se na Južnu Koreju, koliko god i to malo
“bigbrotherovski” zvučalo, tajna njihovog uspjeha u borbi s
virusom je i korištenje aplikacije kojom su svi kontakti
oboljelog odmah obavješteni o tome – omogućavalo im je to da se
pripaze, da se testiraju, da spriječe dalje širenje i ljudi su to
prihvatili kao normalno.
U Hrvatskoj, pak, Nacionalni stožer javno je istaknuo da neće
davati nikakve informacije o oboljelima, jer su suočeni sa
stigmatiziranjem. Stigmatiziranje bolesnika najraširenije je bilo
u osamdesetima kada se pojavio i počeo širiti HIV – i tada je
bilo odvratno, ali je u svojoj pozadini, zbog prvotnog neznanja i
nedostatka informacija o načinu prijenosa, imalo barem trunčicu
nekakvog objašnjenja. Ne manje licemjerno, ali mogao je čovjek
razumjeti od kuda kod nekoga u panici poriv da osuđuje.
Stigmatiziranje oboljelih od koronavirusa bezobrazno je i
priglupo (nema ljepše riječi) posve jednako koliko bi bilo
stigmatiziranje oboljelih od gripe ili upale grla. Pritom je,
dakako, i otežavajuća okolnost svima koji se s virusom bore, od
pacijenata i liječnika do nadležnih službi, jer onemogućava
kvalitetno informiranje javnosti.
O tome je progovorio i Krunoslav Karin, alfa i omega karlovačkog
baseballa, koji se trenutno nalazi u samoizolaciji, nakon što je
obolio njegov brat Damir, također poznati karlovački bejzbolaš.
Kao i velika većina oboljelih, ukoliko razumnim ponašanjem
spriječimo prekrcavanje kapaciteta u bolnicama i normalnu njegu
za one koji će imati komplikacije, Damir Karin se već odavno
oporavio, a otkada je saznao da ima virus strogo poštuje pravila
izolacije, kao što to čini i njegova obitelj i drugi bliski
kontakti. No, to ne spriječava histeriju koju širi čak i
predstavnica stanara u njihovoj zgradi, kao ni glupe priče o tome
da su na respiratorima, umrli i slično.
Iako je popularni Romo razumljivo ogorčen, mogli bismo se gorko
našaliti i reći da je dobro dok samo pričaju – naime, tračevi su
tračevi, ali nerazumno ponašanje prema oboljelima u mnogim je
sredinama poprimilo i daleko teže oblike, što je kulminiralo
paljenjem automobila Splićanina u samoizolaciji, ili priča iz
Šibenika u kojem čovjeka u izolaciji stalno posjećuje policija
zbog lažnih prijava da izlazi iz kuće, iako je on u krevetu s
neugodnim simptomima bolesti. Nije ni Hrvatska u tome iznimka, iz
Europe stižu i puno gore vijesti o premlaćivanju Azijata i
stigmatiziranju cijele jedne rase (iako je danas puno više
oboljelih bijelaca), ali to nam ne treba biti utjeha – žrtvi
možda ne pomaže puno, ali za društvo je lakše otrpjeti kazneno
djelo koje će biti i kažnjeno, nego licemjerno moraliziranje koje
još nije na listi kažnjivih djela.
Ne bi valjalo popustiti emocijama i pomisliti da je većina
stanovnika Hrvatske takva. Ali ne bi valjalo ni promatrati to kao
nevažnu stvar i odmahnuti rukom na one koji šire paniku i
histeriju, jer u konačnici štete svima nama. Iako ni za takve
nema nikakvog opravdanja, jer čine i puno goru stvar i ugrožavaju
izravno ljudske živote, nakon priča koje pristižu iz praktički
svih hrvatskih gradova o stigmatiziranju oboljelih, nije više ni
tako čudno da neki i zaista ne poštuju sve propise i pokušavaju
sakriti da su bili u kontaktu s nekim oboljelim. Kako bi izbjegli
nerazumnu histeriju, od onih koji će ih prvi i potom prozivati na
društvenim mrežama, ne shvaćajući da su upravo oni velik dio
problema.
Uostalom, dok gubite vrijeme na društvenim mrežama, stotine
Karlovčana i tisuće stanovnika Hrvatske, svakodnevno nose hranu i
ostale potrepštine starijima i nemoćnima, liječnici i ostalo
medicinsko osoblje čine nadljudske napore da izbjegnemo
talijanske scene u našim bolnicama, a lijepih priča daleko je
više od onih ružnih. No, baš zato one ružne još više odzvanjaju –
ovo je vrijeme u kojem nam je najpotrebnija solidarnost, ako
niste željni pomoći, onda barem začepite.
Vrijedi to i za one koji svaku ružnu vijest koriste kako bi
projicirali svoje frustracije na cijeli grad ili državu,
vrijeđajući tako i one daleko mnogobrojnije koji svakodnevno rade
velike i lijepe stvari, no to je već druga priča…
Darko Lisac/KAportal.hr