Stravičan zločin na Pagu gdje je otac s balkona bacio svoje
četvero djece, slučaj ‘Daruvarac’ koji je prebio 18-godišnjakinju
u Zadru, očito su slučajevi koji su pokrenuli javnost da prekine
šutnju.
U oba navedena slučaja, a da ne spominjemo one za koje se ni ne
zna, žrtve nije zaštitio ni zakon ni oni koji trebaju postupati
po slovu zakona.
Krenule su brojne inicijative da se nešto promijeni, a uvidjevši
da ipak postoji netko tko im želi pomoći i zaštititi ih, o svojim
mučnim iskustvima su počele progovarati i žrtve.
Priču od koje svakog normalnog podilazi jeza, ispričala nam je
26-godišnjakinja iz Zagreba. Nažalost, za nju to nije ‘samo
priča’. To je njezin život.
I nakon što je završila u sustavu ne svojom krivicom, kao dijete
iz doma taj isti sustav je ne ostavlja na miru ni sada kada je
sama majka troje djece.
Identitet 26-godišnje Zagrepčanke je poznat redakciji, ali ćemo
ga zaštiti zbog nje kao žrtve, ali i zbog njezine maloljetne
djece.
Ovo je njezina priča:
’20 godina sam bila dijete u sustavu socijalne skrbi. Mnogi se
pitaju zašto 20 godina? Pa, evo iskreno. Dok sam bila dijete
otac mi je otišao na ratište te se vratio u obitelj kao drugačiji
čovjek jer smo u periodu rata izgubili jednu sestru od leukemije.
Bio je vidno razočaran i promijenjen, a tada su krenule i
njegove promjene prema mojoj majci i nama, djeci. Majku je od
tada svakodnevno tukao šakama, rukama, nogama, vojničkim remenom…
Zlostavljao ju je na sve načine. Psihički, fizički, ali i
seksualno. Majka, naime, više nije htjela imati odnose s mojim
ocem, a on ju je na silu vezao za krevet i silovao ju. Drogirao
ju je lijekovima jer je mama psihički radi oca oboljela na živce.
Kada je rodila mene nastavilo se zlostavljanje i dalje. Pred
majkom i djecom je dovodio ku*ve u stan i s njima imao odnose
pred nama. Zašto je majka šutjela? Vrijeme rata, neimaština, a
došla je iz Srbije. Obitelj više nije htjela čuti za nju jer se
udala za Hrvata i sva vrata su nam zatvorili radi naše
nacionalnosti. Riječi koje joj je moj otac redovito upućivao bile
su: “‘Ajde ku*vo pozovi policiju! Ja ću iz zatvora izaći, ali ti
iz groba nećeš nikada kao ni ova djeca.”
Majka se ubila, djeca prosila, a otac silovao 11-godišnju
kćer
Nakon tri godine maltretiranja majka je počinila samoubojstvo. Ne
vidi izlaz jer sustav ne reagira, društvo još manje kao i
okolina. Ostavlja troje djece i to troje male djece iza sebe.
Gdje mi i s kim ostajemo, zapitat će se mnogi. Kod zlostavljača.
Idućih godinu i pol dana mi djeca smo ta koja smo kruha bili
gladni, prosili po Zagrebu da bismo imali što jesti. Sestra je
odlazila kod susjeda i u dućane prositi hranu da bi nahranila
mene i brata. Ja sam imala nepune četiri godine kada smo ostali
bez mame radi nasilnika. Ne, nemojte kriviti moju mamu! Krivite
sustav. Godinu i pol dana nakon mamine smrti otac je došao
drogiran i pijan u stan. Ušao je u kupaonicu gdje je bila moja
sestra i silovao vlastitu kćer koja je tada imala samo 11 godina.
Nakon toga otišao kako bi nastavio piti, a sestra je skupila
hrabrost i otišla sa susjedom na policiju. Policija i tadašnji
Centar za socijalnu skrb su došli po nas i odveli nas u dom.
‘Pokušao je silovati i mene’
No, pakao tek tada počinje. Otac je nešto kratko bio u zatvoru.
Dobio je samo godinu dana, a izašao i ranije radi dobrog
vladanja. Nakon zatvora, bez imalo srama i stida, redovito nas je
posjećivao u domu. Centar mu nije dao zabranu pristupa niti mu
oduzeo skrbništvo. Nakon kratkih odrađenih ‘redovitih’ susreta,
odlazili smo kod oca za praznike. Kada sam imala 10 godina, a
brat 14, tata je iskalio svoje probleme i probleme s alkoholom,
na meni. Tukao me remenom i žaračem. Nastavilo se to
zlostavljanje sve dok jedan dan nije pijan došao doma. Ja sam
spavala, a isti taj tata stavio mi je ruke u gaćice i kako je on
rekao ‘samo ti mazim guzu’. Počela sam se buniti i plakati.
Njegove riječi su bile ‘ne boj se, premali je da stane u tvoju
macu’. Naguravao me po kući i trgao mi majicu. Tada se s kupanja
vratio moj stariji brat. Uzeo je žarač od peći i suprotstavio se
ocu. Nakon toga smo otišli u policiju. U policiji smo obavili
dugi razgovor koji je bio praćen mojim suzama i strahom. Presuda
i zatvor? Ne, nije dobio ništa. A nikad nisam saznala zašto. Od
tog dana ja više nisam ista. Iskreno postala sam druga cura,
djevojka kako god želite. Psihički sam otišla skroz k vragu.
Prolupala sam. Postala sam problematična. Sustav mi nije previše
pomogao kao ni dom u kojem sam bila. On je bio na slobodi. I
dalje je imao skrbništvo. Potpisivao bi svaki papir i tako
odlučivao što će biti samnom maloljetnom. Da, onda sam pala jer
nisam imala nikoga pored sebe. Niti jednog roditelja kao ni člana
obitelji radi mame koja se udala za Hrvata.
‘Dečko je bio divan, a onda mi je slomio ruku kada sam
zatrudnjela’
Izlaz sam tražila u lošem društvu i ponekad drogama, jer
drugačiji put, lakši, više nisam vidjela. Sustav me psihički
slomio kao djevojku. Dugo nisam ‘normalno’ funkcionirala što će
mnogi osuditi. Tražila sam izlaz i mislila sam da sam ga našla.
Naime, kada mi je bilo 18 godina pronašla sam dečka koji je i
otac mog starijeg sina. Dugo je prema meni bio dobar. Sve dok
nisam ostala trudna.
Tada počinje pakao s njim i njegovom majkom koja mu je bila
zaštitnica. Kreću prijetnje i molbe da pobacim dijete. Opet
počinje zlostavljanje i narušavanje psihičkog zdravlja.
Počeo me udarati, prvo u kući svoje majke. Jednom je digao i nož
na mene kada je pijan došao kući. Majka koja ga je zanemarivala i
zbog koje je prosio, tad mu je odlučila biti podrška. Od tog dana
me je tukao gdje je stigao- u kući, parku, na ulici…. Ljudi su
gledali i šutjeli. Ruku mi je slomio kada sam bila trudna. Došla
sam na hitnu jer nisam imala nikoga kao dijete doma i lagala sam
da sam pala dok sam trčala na tramvaj. Bojala sam se same sebe i
svoje budućnosti. Dijete i ja završili smo u sustavu. On me i
dalje ponižavao jer nije htio dijete. Dijete je ostalo jedno
vrijeme u sustavu, ali ne zato šta sam ja zlostavljač nego zato
šta nisam imala sa 18 godina iz sustava, kamo krenuti. Bila sam
sama bez ikoga i ičije podrške s tek završenom srednjom školom.
Morala sam dijete ostaviti u sustavu. Svi su me radi toga
prozivali da sam loša majka.
‘U Centru su krivili mene jer sam dijete iz doma, a ne njega
nasilnika jer je imao roditelje i krov nad glavom’
Ne, nisam dijete namjeravala ostaviti već sam morala privremeno
jer nisam imala nikoga, a sustav i centar štitili su oca koji je
bio i kažnjavan. U centru su krivili mene. Da, mene dijete doma,
a ne njega jer ima roditelje i krov nad glavom. Mislila sam da ću
propasti. Uvukla sam se u loše društvo, a centar je radio sve da
mi oduzme dijete. Jer je surova realnost bila: jedna plaća,
platiš stanarinu i nemaš za hranu. Ne, nisam dijete ni tukla ni
zlostavljala, a zlostavljaču je socijalna čuvala leđa i štitila
ga čak i na sudu. Drugi put kad sam rodila, centar je činio sve
da mi oduzme djecu. A zašto? ‘Ne može ona to. Ona je dijete doma.
Dijete koje nema nikoga.’ Nisu uspjeli, a tražili su i najmanju
grešku i to svaki dan. Zahvaljujući tetama u domu i sadašnjem
suprugu koji je isto dijete doma, i to zlostavljano i pretučeno
koje je samo pobjeglo u sustav, centar je prestao s
maltretiranjima. I dalje se borimo protiv sustava. Sada imamo i
podršku pojedinaca iz domova i na tome smo im zahvalni. Imamo i
psihički podršku. Da, idemo uz djecu psihijatru i na
savjetovanja. Ne zato šta smo loši roditelji nego zato što to
sami želimo jer je prošlost zbog sustava na nama ostavila duboke
rane.’