, Robert Dacešin proputovao je 40
zemalja i četiri kontinenta.
Stopirao je po selima u Gruziji, volontirao u sirotištu
u Tanzaniji, popeo se na Etnu, najviši aktivni vulkan u
Europi, hodao po vulkanskom blatu u Azerbajdžanu i
ruševinama u Černobilu, živio u studentskom domu
u Valenciji i Bratislavi, vozio se u
džipovima kroz pustinju u Kataru, spavao u stanovima
potpunih stranaca u više od 10 zemalja.
RIO pričama s putovanja htio je pokazati da
putovanja nisu samo za privilegirane i bogate te da svi, baš
kao i on, mogu putovati ako to čvrsto odluče. Svoje putopise
piše s ciljem da svakome pruži nešto korisno i
drugačije, što će moći primijeniti i na svom putovanju.
Černobil – najopasnije mjesto na Zemlji
Robert je za Vijesti.hr podijelio svoja iskustva
s putovanja u Černobil, a što je sve doživio i kako danas
izgleda to mjesto, pročitajte u njegovu putpisu koji
prenosimo u nastavku:
“Prije dolaska u Kijev, raspitivao sam se dosta o tome kako
posjetiti ovo mjesto. Želja mi je bila ići tamo sam.
No, postoje određene kontrolne točke koje ne
možete proći sami, treba vam agencija.
Onoga trenutka kada sam pritisnuo ‘plati’ na stranici
agencije, poslali su mi mail u kojem mi objašnjavaju sve stvari
koje trebam znati prije dolaska. Napominju da
trebam imati što manje otkrivenih površina tijela.
Savjetuju mi nošenje majica dugih rukava, duge hlače i
dublje cipele. Obvezna je i putovnica. Bez nje, uzalud
sav novac koji ste uplatili. Želim ići u Černobil? E
pa, to su uvjeti.
Točno 17 dana i nekoliko sati nakon čitanja maila, sjedim u
kombiju s ljudima iz osam zemalja na putu
prema Černobilu, koji se nalazi oko 125 kilometara sjeverno
od Kijeva.
Naš vodič Jurij na polasku nam objašnjava neke od
najosnovnijih stvari na koje moramo paziti. Ne smijemo sjediti na
tlu (ako namjeravamo imati djecu), ne smijemo jesti ni piti ništa
izvan kombija i restorana u koji nas vodi, ne smijemo nositi kući
“suvenire” jer ćemo zbog njih vjerojatno biti uhićeni na
aerodromu i nećemo imati priliku vidjeti ih kako svijetle u
mraku. Znači, ipak nije moguće darovati radiokativne
predmete osobama koje ne simpatizirate s posvetom da su
“posebni i unikatni”.
Sa svojih nekoliko simpatičnih fora, Jurij nas uvodi u priču o
ovome mjestu te nam pušta dokumentarac dok se vozimo prema
kontrolnoj točki. Što se dulje vozimo, ceste postaju sve gore, a
tišina sve veća. Posljednji objekt koji smo vidjeli već je
kilometrima iza nas. Nema ljudi. Tu i tamo poneka lisica proviri
iz žbunja. Jurij kaže da se i vukovi često vide.
Černobilski, radioaktivni vukovi.
Spominje nam i crvenu šumu koja je ovdje nastala. Sasvim
obična, normalna šuma, kao one u našim selima, postala je
crvena nakon što je vjetar nanio golemu količinu radioaktivne
prašine te je lišće promijenilo boju.
Doznajem da su u Černobilu postojala četiri reaktora. Peti i
šesti su se gradili, a još šest novih bilo je u planu. Upravo taj
četvrti eksplodirao je tijekom sigurnosne probe.
U trenutku kada se dogodila eksplozija, gotovo nitko
nije bio svjestan prave opasnosti ni onoga što se dogodilo.
Pojam ‘radijacija’ postojao je u rječnicima, ali je bio
relativno nepoznat te je trebalo užasnih 36 sati da vlasti
tadašnjega SSSR-a pošalju kamione kako bi evakuirali ljude
iz obližnjega grada Pripjata.
Kad je vojska došla, dala je stanovnicima ovoga mjesta dva sata
da se spreme. Dva sata u koja su trebali spakirati cijeli
svoj život… Rekli su im da sa sobom mogu ponijeti samo jednu
torbu s osnovnim dokumentima i odjećom koja još nije bila
kontamirana.
E sad, zamislite da dođete u neko selo u Ukrajini i kažete nekoj
bakici od 80 i nešto godina da mora napustiti kuću u kojoj
živi otkad pamti jer, eto, ima neka radioaktivna prašina i
može joj se nešto dogoditi. Još ti kažu da trebaš piti što
više votke kako bi suzbila bakterije u organizmu.
Kakva prašina? Kakav Černobil i nuklearna elektrana? Pa ja ne
osjećam ništa. Zašto bih išao?
Izbora nije bilo.
S druge strane, djeca koja su živjela u Pripjatu čak su
se i radovala jer su znala da će tih dana propustiti školu.
Nitko nije ni sanjao da će to biti njihov posljednji pogled na
njihov grad.
Toga dana, ovo mjesto je napustilo gotovo 50.000 ljudi u 1100
vozila.
Černobil prije katastrofe
Sama eksplozija reaktora i nije bila toliko opasna koliko je
opasno bilo radioaktivno zračenje koje je nastupilo nakon toga.
Otpuštene su luđački velike količine radioaktivne prašine,
otprilike 11 puta jače nego prilikom eksplozije atomske bombe u
Hirošimi. Krug od preko 30 kilometara, proglašen je
kontaminiranim, a posebna vojska i znanstvenici, poslani su da
zaustave daljnje širenje radijacije.
Zvuči nevjerovatno, ali Sovjetske vlasti su do te mjere sakrile
ovu katastrofu, da gotovo nitko izvan zemlje nije imao ideju
što se dogodilo. Tek pokoji mali članak u novinama, pisao bi
da se u Černobilu nešto dogodilo. Ništa ozbiljno navodno. Malo se
zapalio neki reaktor, ali sve će biti u redu. Još uvijek gori,
ali ugasit ćemo mi to.
Međutim, ubrzo nakon eksplozije, Velika Britanija, Njemačka, pa i
zemlje Balkana, primjetile su ogromne količine radioaktivne
prašine koja je ušla u njihov prostor. Nitko ni tada nije
znao o čemu je riječ.
Najteže je pogođena obližnja Bjelorusija, koja se nalazi
veoma blizu mjesta eksplozije.
Dok se dokumentarac privodi kraju, lagano stižemo do vojnog
punkta gdje izlazimo iz autobusa. Pretresaju nam autobus te
nas redaju jedan iza drugoga, kao na prijelazu Bajakovo. Mislim
da kontrola duže traje nego kod nas. Samo je
u Maroku duža. Do detalja provjeravaju svaki vaš detalj
koji ste naveli. Svaka brojka u putovnici štimati. Nakon
skoro pola sata čekanja, puštaju nas.
Uskoro dolazimo do ulaza u Černobil.
Jurij nas ponovo podsjeća na stvari koje su nam zabranjene.
Nikakvo hodanje po travi. Što manje diranja stvari u okolini.
Nipošto ne spuštati stvari na zemlju. Kroz osmijeh spominje kako
jenedavno jedna Ruskinja htjela napraviti selfie te da bi našla
bolji kut, sjela je na travu.
Kada se vraćala nazad, na kontroli su joj rekli da su joj hlače
ozračene, te da ne smije u njima proći. Raspravljala se dugo sa
carinicima, ali bez efekta.
Rezultat svega?
Čitav autobus imao je prilku vidjeti njene čipkaste gaćice,
a njena priča vjerovatno će se prenositi s koljena na koljeno
među carinicima. Priča se i da su joj i sliku uokvirili i
objesili je na zid.
Dolazimo do malog sela 11 kilometara od reaktora koji je
eksplodirao. Ime mu je Zalisa. Zalisa na ukrajinskom
označava selo unutar šume. Preko 3000 ljudi živjelo je ovdje
prije katastrofe, a danas je potpuno prazno. Nema žive duše.
Posljednja osoba koja je živjela ovdje, umrla je 2015. godine.
Ime joj je bilo Rosalia.
Ulazimo u stare kuće u kojima su nekada živjeli ljudi. Nikada do
sada nisam bio u napuštenoj kući. Prva stvar koju zapažam pri
ulasku su dječje igračke razbacane po podu. Iznenađujuće, još
uvijek su dobro očuvane.
Dosta stvari je i dalje na mjestu. Neke su vjerovatno opljačkane
tijekom vremena. U svojoj glavi zamišljam život ljudi ovdje.
Zamišljam obitelj s dvoje djece. Upravo prolazim pored stola
gdje su nekada ručali. Ulazim i u kuhinju. Prava sovjetska
kuhinja. Majka je nekada pravila boršč ovdje. Pronalazim
dječje autiće, ali i plišane lutke. Vjerovatno su imali dječaka i
djevojčicu. Nalazim još plišanih lutaka. Možda su imali još jednu
curicu?
Dok stvaram njihovu povijest, osjetim kako su se sve utišali. Ne
sjećam se kada je bilo ovako tiho. Tišinu razbija Jurij
s nekim svojim anegdotama i pričama. “Šmeker” je čovjek.
Fora su mu šale, iako osjećam da se svega nas nekoliko
smije. Čini sve da Černobil ne izgleda tako tmurno.
Obilazimo i okolne kuće. Ista je to priča, samo se igračke
razlikuju. Vidi se da su u nekima živjele imućne obitelji. Gdje
su one danas? Šta li je s njima?
Nekoliko ljudi iz grupe dobilo je Geigerov brojač radi
mjerenja radijacije. Jurij nam pokazuje kako se koristi.
Doduše, nema što toliko pokazivati. Upališ ga i gledaš koji
broj će ti pokazati. Radijacija je označena u sivertima, a
najveća je na mjestima označenim kao “hot spots.”
Zanimljivo je da je nakon prve eksplozije, Geigerov brojač
pokazao broj 0.36, što je gotovo dozvoljen nivo radijacije.
Međutim, ono što nisu znali je da je taj brojač bio dizajniran
tako da je 0.36 ujedno i njegova najveća vrednost. Pravo
očitavanje je bilo 15.000!
Radi informacije, sve do 0,30 mikro siverta je ok. Šta sad kažete
na ovih 15.000?
Recimo dok ste u Kijevu, brojač će vam pokazivati broj 0,16. U
većini Černobila isto tako. Ali na ovim “hot spots” mjestima ide
i preko 7.
Usporedbe radi, kada radite CT srca, radijacija je 16, dok
skeniranje na aerodromu prenosi radijaciju od 9 mikro siverta.
Nitko točno ne zna koliko ovih mjesta ima u zoni. Razlog je taj
što su mnoga od njih nastajala na način da su se tadašnji radnici
htjeli rješiti pojedinih predmeta koji su ostali iz reaktora
4. Pošto nisu znali što napraviti s njima,
zakopavali su ih ispod zemlje, a ta mjesta bi tog trenutka
postala radioaktivna.
Selo Kopači je sljedeće mjesto u koje idemo. Sve što je
nekada postojalo ovdje, nestalo je pod zemljom. Zakopano je.
Čitavo selo izgrađeno je od drvenih kuća, a drvo upija
radijaciju jako brzo, te je bilo nemoguće očistiti ga. Kada su
znastvenici SSSR-a shvatili ovo, odlučili su napraviti jedan
ekpseriment.
Zapitali su se što bi se dogodilo da zakopaju sve ove
kuće pod zemlju?
Zanima vas šta je rezultat eksperimenta?
Vjerovatno najzagađnije tlo u ovoj zoni, vjerovatno i na svijetu.
Svake godine radioaktivna prašina ode jedan centimetar dublje
ispod zemlje i na taj način čini čišćenje ove površine sve teže i
teže.
Ostalo je svega par objekata u ovom mjestu. Stara pošta i jedan
vrtić. Oni su bili jedini koji su izgrađeni od cigle.
Provodimo tu neko vrijeme te sjedamo ponovo u kombi i krećemo
prema onome zbog čega smo došli ovdje i od čega strahujemo. Sivi
sarkofag, koji iako sjajan na jesenjem suncu, čuva ispod sebe
čuveni reaktor 4 koji je eksplodirao. U šali ga zovu Sarkofag
100. Kažu da bi trebao trajati 100 godina.
Bio je to prizor koji nikada neću zaboraviti. Toliko sam
iščekivao da ga vidim. Da budem na mjestu gdje se dogodilo.
To je to. Ovo što vidite iznad je ono što znamo kao Černobil!
Osjećam kako me obuzima jeza i strahopoštovanje prema ovom
mjestu. Jurij nam kaže da je čak 500 pilota, zajedno s tri
vatrogasne postaje, poslano da ugasi požar koji je buktao iz
reaktora 4. Nije to bio običan požar. Temperatura u pojedinim
trenucima prelazila je i 2000 Celzijusa.
Kako nisu bili svjesni količine radijacije koja se širila, piloti
i vatrogasci, koristili su svoju običnu uniformu. Svi oni umrli
su u roku od nekoliko dana.
Od količine radijacije, koža im je postala crna, a sva odjeća im
se toliko zalijepila za tijela da su im doktori morali
otkidati komade kože kako bi pokušali zatvoriti rane. Priča
se i da su im oči promijenile boju iz smeđe u plavu. Svi oni
su poslani u bolnici broj 6 u Moskvi koja je u to vrijeme bila
jedina bolnica koja se borila s ovim problemom. Međutim, u
roku od nekoliko tjedana, tijela su im se počela raspadati. Svi
su brzo umrli. Vjeruje se da je radijacija kojoj su bili
izloženi, najveća u povijesti čovječanstva, a nivo
radioaktivnosti 1000 puta jači od doze koja izaziva rak!
O ovome se malo priča
Tijekom topljenja jezgra nuklearnog reaktora, tri volontera
su skočila u “radioaktivni bazen” kako bi otvorili cijev
kroz koju su trebale izaći radioaktivne supstance. Sva tri
volontera nisu dugo poživjela, a nivo radijacije na njihovim
tijelima bio je toliko visok da su ih morali staviti u olovne
kovčege.
Vjeruje se da su ova tri čovjeka spriječila eksploziju
tri puta veću od eksplozije reaktora 4. Da je do ove
ekslopzije kojim slučajem došlo, posljedice bi bile katastrofalne
i bio bi uništen čak i glavni bjeloruski grad Minsk i mnogi
okolni gradovi! Na sreću, ova nesreća je spriječena.
Oni koji su radili na čišćenju i sprečavanju ove
katastrofe mogli su raditi sigurno samo 40
sekundi, čak i u specijalnim odijelima protiv zračenja.
razbacane dječje igračke i jeziva tišina
FOTOGALERIJA
Dok posmatramo Černobil i reaktor 4, upozoravaju nas da smijemo
fotografirati samo određene dijelove te da će nam oduzeti
aparate budemo li fotografirali okolo.
Pitam Jurija koliko ljudi godišnje posjeti ovo mjesto.
“Oko 70.000. Ali ne vrate se svi kući znaš”, reče uz ozbiljan
pogled, koji malo odaje skriveni osmijeh ispod.
“Pretpostavljam da neke pojedu radioaktivni vukovi”, odgovaram
smrtno ozbiljan.
“Tako je, gotovo 5% ljudi pojedu radioaktivni vukovi. Naredne
godine ćemo pokušati smanjiti prosjek na 3,5%. Tu je i morsko
čudovište iz Černobila”, reče pokazujući na vodu.
“Da, da naravno. Mislim da sam pročitao i za nekog zmaja koji
oblijeće ovo mjesto dva puta tjedno.”
“Tako je, zmaj je isto problem. U mojoj prošloj grupi pojeo je
troje ljudi. Ali što ćeš!”
“Znači, da obratim pažnju ukoliko vidim veliku sjenu koja se
pojavljuje na zemlji?”
“Tako je.”
Iako su svi podaci pokazivali da se reaktoru ne smije prilaziti,
znanstvenici su uspjeli unutar njega ubaciti kameru. Unutar
reaktora 4 našli su crnu lavu, koja je u mnogo čemu podsjećala na
“Slonovo stopalo”, najsmrtonosniji nuklearni otpad na svijetu! Za
samo 30 sekundi izloženosti ovom fenomenu slijedi vrtoglavica i
umor koji će vas pratiti tjedan dana.
Dvije minute izloženosti i vaše stanice će se početi
raspadati, za četiri minuta slijedi povraćanje, proljev i
groznica. Poslije 300 sekundi izloženosti imate samo još dva dana
života.
Pripjat, napušteni grad
Mjesto čije se ime nekako najmanje spominje u ovoj priči, ali
koji je u suštini najviše propatio. Čitav jedan grad
s 50.000 ljudi i većinski mladom populacijom nestao je preko
noći. U Pripjatu je danas sve mrtvo.
Jedino što je živo je ova lisica ispod. Da, u pitanju je prava
lisica.
Do trenutka katastrofe, bilo je ovo jedno mirno i
ugodno mjesto za život. Stanovnici Pripjata koji su radili u
Černobilskoj nuklearnoj elektrani, smatrani su privilegiranima.
Njihova plaća bila je 40% veća od prosječne plaće u Kijevu,
a na spomen da radite u Černobilu, zavidili bi vam širom
Ukrajine. Jurijeva majka nekada je radila ovdje. Plaća joj je
bila 140 rublji mjesečno. Njegov otac koji je radio u Kijevu imao
je 100.
Grad je imao plan da postati najljepši mali grad u čitavoj
zemlji. Veliki broj kulturnih institucija se trebao otvoriti
ovdje, a bilo je u planu da se populacija poveća na 150.000
ljudi. Prosječna starosna dob stanovnika Pripjata bila je svega
26 godina. Obično su to bile mlade obitelji s malom djecom.
Gotovo svi su bili fakultetski obrazovani, jer naravno, nitko vas
ne bi pustio da radite u nuklearnoj elektrani, ako nemate faks.
Logično.
Svima je bio san da rade i žive ovdje. Grad se razvijao. Širio.
Čak je i prvi supermarket u Ukrajini otvoren upravo ovdje, a ne u
Kijevu.
Danas, više od 30 godina nakon katastrofe, ove nekada lijepe,
planski i skladno građene ulice s gradskom rasvjetom, trgovima,
alejama i parkovima, prekrivaju šume. Ulična rasvjeta već uveliko
nestaje pod divljom prirodom.
Shvaćam da je ona jedina živa ovdje. Da je Černobil njen dom. I
poneki pas koji naiđe. Nekoliko pasa šeta se okolo. Gdje li oni
budu? Kako preživljavaju? Čiji su?
S ovim pitanjem u glavi, dolazim do centra grada. Stojim na
glavnom trgu. Po prvi put u svom životu sam jedina osoba na nekom
trgu. Ej, nalazim se u centru grada na trgu i nigdje nikoga.
Jezivo je. Užasno je jezivo. Jurij nam pokazuje slike pojedinih
objekata prije katastrofe i sada.
Sve se toliko promijenilo. Ulazimo i u obližnju školu.
Primjećujem kako su zidovi oronuli od silne kiše. Dječji
udžbenici i cipele leže u rasulu po hodnicima i učionicama.
U jednoj prostoriji prestravio me tepih dječjih gas maski
razbacanih po podu.
Ulazim u učionicu za biologiju, gdje u posudama jos uvijek leže
ostaci životinja. Pronalazimo i učionicu glazbene kulture na katu
s prašnjavim klavirom na kome su nekada izvođene školske
priredbe. Tu je i sala za tjelesni odgoj gdje je ostala samo
ploča od koša, bazen iz kojeg već uveliko raste drveće.
Novine, odjeća, drvene igračke, samo su neke od stvari koje se
nalaze po podu.
Po izlasku iz zgrade, dolazimo do zabavnog parka i ringišpila
koji nažalost nikada nije upotrijebljen. Trebao je biti otvoren
za proslavu Praznika rada te iste godine, svega 5 dana nakon
nesreće. Danas ipak stoji s jednim drugim razlogom. Kao
jedan od najprepoznatljivih simbola Pripjata i čitave tragedije.
Černobil danas i posljedice na ljude?
Pitanje koje vjerovatno sve zanima, zar ne? Černobil danas nije
opasan. Zaista nije. Već sam vam spomenuo da je nivo radicije u
većini Pripjata i Černobila dosta ispod opasnog, a ono što se
malo zna je da i dan danas neki ljudi žive ovdje!
Naime njih 3000 vratilo se u jednom trenutku ovdje, da bi ih
danas ostalo oko 120. Uglavnom su to starci od oko 80 godina i
žive po jedan u svakom selu. U Ukrajini su poznati kao
“samostalni nomadi”. Razlog njihovog povratka je jednostavan –
ljubav prema svom kraju i svojoj kući.
Naime, ubrzo nakon što se primirila situacija oko Černobila, ovi
ljudi željeli su se vratiti svojim kućama. Nakon dugo vremena i
pregovora s vladom, dozvoljeno im je da se vrate. Ali pod
jednim uvjetom. Vlada će im osiguratii struju i vodu i sve što im
treba za život. Međutim, oni ne mogu imati prijavljeno mjesto
boravka jer formalno nitko ne živi u Černobilu.
Po povratku, imali su ogroman broj kuća koje su mogli
izrabrati za život, ali ono što je zanimljivo je da su svi
izabrali svoju kuću. Gotovo svi oni danas jedu biljke koje rastu
ovdje, piju vodu s ovog mjesta i savršeno su zdravi.
Slobodno mogu napustiti ovu zonu. Vlada Ukrajine im je
izdala posebnu dozvolu da se mogu kretati po zemlji, a većina
njih ima djecu i unuke širom Ukrajine koji ih često posjećuju.
Svi oni žive na sasvim normalan način. Nitko nema tri ruke ili
tri noge. Nitko nema tumor ili rak. Nema mutacija kod ljudi.
Čitava ova zona u suštini prilično je čista danas. Životni vijek
radioaktivnih elemenata koji su se širili ovdje, već je prošao.
Pod pojmom životni vijek elementa podrazumijeva se vrijeme koje
je potrebno tom elementu da nestane, odnosno da više nije opasan
po ljude. Na primjer, životni vijek joda 121, jednog od
najopasnijih elemenata koji se raspršio ovdje, je samo 8 dana.
Životni vijek cezija i stroncija je 28 godina i 30
godina. Već je prošlo.
Čak je i vlada Ukrajine nedavno objavila da ukoliko bude potrebe,
ljudi bi mogli živjeti u ovoj zoni. Ukrajina je ipak velika
zemlja, a njena populacija se stalno smanjuje i jednostavno nema
potrebe za tim. Ispada da Černobil i nije tako opasan. Ali..
Kod ovakvih priča uvijek ima neko ali. Postoji manji dio ove zone
gdje i dalje postoji određena količina opasnih radioaktivnih
materijala. Iako je dobar dio zemlje očišćen, u jednom djelu
Pripjata, kao i djelu oko sela Kopači, nalaze se omanje količine
plutonija, čiji je životni vijeka ipak nešto duži. Čak 24.100
godina! Za ovaj teritorij kažu, da nikada neće biti
naseljen. Na ova mjesta danas nitko ne ide.
Postoji još jedan problem koji predstavlja veliku opasnost u ovoj
zoni, a to su požari. Naime, oni su najlakši način da se
radioaktivna prašina raširi. Do sada velikog požara nije bilo.
Iako, nikada se ne zna.
Pokušaj rađanja novog Pripjata
Odmah nakon katastrofe, vlasti su
odlučile napraviti novi grad pod imenom Slavutič,
50 kilometara udaljen od mjesta katastrofe, kako bi
mogao primiti sve ljude koji su ostali bez svojih kuća.
Većina ovih ljudi evakuirana je iz Pripjata, a mnogi od njih
i danas rade u energetskom sektoru ovdje. Oni žive u okolnim
gradovima, a pojedini čak stanuju u blizini.
Tko je kriv za ovo šta se dogodilo?
Tog kobnog 26. travnja u 1.23 sata iza ponoći, Aleksandar Akimov
je radio posao za koji je bio školovan. U slučaju određenih
problema u reaktoru, trebao je hitno pokrenuti gašenje jedinice
4. Ali, prije nego što je pritisnuo AZ tipku, Akimov i njegovi
saradnici, proveli su jedan test. Test je trebao pokazati da
će reaktor biti opskrbljen s dovoljnom količinom hlađenja,
čak i u slučaju potpunog gubitka električne energije.
Prema procjenama inženjera, inercija velikih
elektroenergetskih turbina od 500 MW omogućila bi im generiranje
dovoljno električne energije, kako bi pumpe za hlađenje trebale
raditi tijekom pauze od 30 do 50 sekundi potrebnih za pokretanje
generatora dizel goriva.
Problem je bio taj što su inženjeri koji su dizajnirali test,
bili stručnjaci za rad u električnim, ne u nuklearnim
generatorima. Podaci kažu da gotovo nikakve konzultacije
s nekim iz nukelarnog sektora nije bilo.
Tijekom testa, došlo je do gubitka kontrole nad događajima.
Vjerojatno u panici, inženjeri su napravili niz pogrešnih odluka.
Pokušali su smanjiti radioaktivnost koristeći kontrolne grafitne
šipke, što je napravilo još veću štetu i na kraju dovelo do same
katastrofe. Ubrzo nakon toga, četvrti reaktor je eksplodirao, a
Černobil postao povijest.
Šta će biti sa ovim mjestom…
Već je 17 sati i krećemo prema Kijevu. Dolazimo do kontrole
radijacije. Kontrola izgleda tako što stojite na jednom
uređaju tri sekunde i čekate, tj nadate se da se zeleno upali.
Upalilo se. Prošao sam. Dobro je.
Kažu nam da još nitko nikada nije ostao. Jedino su plavuši
s početka priče prisvojili traperice.
Toliko toga se izdogađalo danas, da još uvijek u glavi pokušavam
sortirati sve informacije. Černobil je definitivno najluđe
mjesto koje sam ikada posjetio. Vjerojatno će uvijek i biti.
Nikada u životu nisam osjetio takav strah od nekog mjesta. Nikada
do sada s većom bojažljivošću nisam slušao o povijesti nekoga
grada. Nikada nisam bio tužniji na putovanju kao ovdje.
Čitam neki letak s informacijama o Černobilu koji su nam
dali dok me umor lagano obara.
“Radijacija koje se širila oko nuklearne elekrane učinila je da
ta zona neće biti naseljiva narednih 2000 godina. Direktne ili
indirektne posljedice radioaktivnog zračenja osjetilo je do 5
milijuna ljudi. Procjene su da je od černobilske radijacije do
današnjeg dana, umrlo gotovo 200.000 osoba”, stoji u uvodu.”
Vijesti.rtl.hr