Koliko često nastupate u inozemstvu?
Samim povratkom u Hrvatsku i svojim afinitetima prema skladanju i
pedagoškom radu sam se malo povukao od učestalih nastupanja u
inozemstvu, mada se planiram vratiti u budućnosti. Diljem
Hrvatske sam redovito unazan nekoliko godina nastupao uz podršku
Ministarstva kulture. Odmah nakon koncerta u Hrvatskom glazbenom
zavodu imam jedan u Lipiku. S obzirom da se bavim pedagoškim
radom i skladanjem, ne mogu biti u potpunosti posvećen
nastupanju. Tu je osjetan problem i nedostatka menadžera koji bi
mi više pomogao s organizacijskim poslom. Jedan dio posla odradim
za koncerte u Hrvatskoj i to mi uzima dosta vremena. Ne mogu
pronaći dovoljno vremena i energije za nastupe po inozemstvu
upravo i zbog dosta širokog područa interesa kojim se bavim.
Brat Silvio i sestra Ana žive u Sjedinjenim Državama, a
Vi ste se odlučili vratiti u Hrvatsku. Zašto?
Prije njih sam otišao iz zemlje. Živio sam u Švicarskoj i
Austriji 10-12 godina i kako sam se vratio, oni su otišli.
Osjetili su potrebu za životom vani, brat je osnovao i obitelj u
Americi, živi na Floridi. Ana živi u Baltimoru. Osjećaju
povezanost s Hrvatskom. Vraćaju se tu, imaju koncerte po zemlji.
No, život vani im donosi i neke pogodnosti što se tiče koncerata.
Ana ima velike mogućnosti diljem SAD-a. Ima i dobrog menadžera
koji odrađuje glavni posao, organizacijski. Svih godina za
boravka vani osjećao sam potrebu da se vratim možda baš zato što
sam osjećao veću potrebu da se posvetim skladanju. Tu je i jezik
kojeg koristim za tekstove za svoju glazbu. Tu je i poveznica s
hrvatskim jezikom, jer, riječima Arsena Dedića, jezik nam je
jedina domovina. Ne znam kako bih mogao pisati poeziju na stranom
jeziku. Ona je neodvojivo vezana za materini jezik.
Može li se kvalitetno financijski živjeti od klasične
glazbe u Hrvatskoj?
Radim kao profesor na Glazbenoj školi u Karlovcu… Živim
normalno, ne žalim se ništa.
Iskorištava li Karlovac dovoljno činjenicu što ste tu?
Što Karlovac još može dati Vama, a što Vi Karlovcu?
Mogu dati ono što stvaram, svoja djela. To može ostati Karlovcu,
a što on može dati meni? Meni ne treba puno.
Ima li među Vašim đacima posebnih talenata koji mogu
zablistati?
Ima, no vrijeme će pokazati. Pedagoški rad ima dugu povijest kod
nas. Jedan profesor na akademiji je bio moj učenik. Djeci ne
treba ništa nametati. Bitno je da izaberu ono za što imaju
najviše sklonosti. Bavljenje glazbom iziskuje cjeloživotno
posvećenje i svakodnevni dugogodišnji rad, spremnost na uspone i
padove, prihvaćanja i neprihvaćanja. Sve to moraš proći, da bi
ostao u glazbi.
Čega ste se odricali da biste uspjeli?
Moje djetinjstvo se razlikovalo od uobičajenog. Sa 14 godina sam
prvi put otišao u Švicarsku zbog gitare. Moji ljetni praznici su
izgledali tako da sam se budio oko sedam ujutro i vježbao po
cijele dane.
U jednom dokumentarnom filmu se prikazujete da vježbate u
kupaonici.
Pa ne znam koliko sam vježbao u kupaonici. Bilo nas je troje
glazbenika u kući, pa smo se snalazili na različite načine. Znam
da je brat vježbao u garaži. Raspoređivali smo se po kući. Bilo
je prostora, no troje glazbenika u kući nije mali broj.
Jeste li prvo naučili svirati, pa pisati?
Glazbom sam se počeo baviti dosta rano, no ipak sam prvo naučio
pisati. Ana je, primjerice, počela ranije. Sedam godina sam
stariji od nje. Već sam imao svoje koncerte kad se počela baviti
glazbom. Počeo sam je učiti gitaru kad je imala četiri-pet
godina. Ona skoro da je prvo naučila svirati, pa tek potom
pisati. Vrlo brzo je napredovala. Već kao curica je mogla svirati
ozbiljne kompozicije. Kao mentor sam imao specifičan pristup.
Vrlo brzo sam joj počeo davati zahtjevne skladbe, što po
pravilima pedagogije baš nije najbolje. No, to se pokazalo
dobrim. Savladala je sviranje prije no što je shvatila neke
stvari.
Koju grešku rade današnji roditelji mladih
glazbenika?
Svi griješimo. I sam sam otac, a greške su neminovne. Dobro je
pomoći djeci da sami nađu svoj put, da otkriju za što su stvarno
talentirani i što je već u njima. Nametanje nikad nije dobro.
Razgovarao Marin Bakić