Dakle, predsjednica Republike na rastuću
nesnošljivost i netoleranciju prema etničkim i
drugim manjinama u Hrvatskoj, na koju ju upozorava legitimni
predstavnik jedne od tih manjina, možda opravdano, a možda i ne,
ali u ovom slučaju to je nebitno.
Miloradu Pupovcu u krajnjoj liniji to je i
posao. Zapravo, odgovara kako nije ni njoj lako jer je i ona
osjetila nesnošljivost jer ju je, pazite sad, “kao kandidata
najveće hrvatske političke stranke i Hrvatice povrijedila izjava
čelnika druge najveće političke stranke, također Hrvata, koji je
rekao: ili mi ili oni”. Ili mi Hrvati, ili oni Hrvati.
Svatko s imalo političke pismenosti, kulture i etike bi lako
mogao zaključiti da je predsjednica prolupala lončiće i u istom
loncu zamiješala prava nacionalnih manjina i pravo na
legitimni i demokratski politički sukob različitih
političkih opcija nacionalne većine.
Međutim, izgleda da je Kolinda
Grabar-Kitarović samo upala u lonac koji joj je
zamiješao Miroslav Škoro i prihvatila
izazov da svoju predsjedničku kampanju vodi preko leđa legitimnog
predstavnika jedne nacionalne manjine.
Ali, čak je i Miroslav Škoro imao dovoljno političke mudrosti pa
nije personalizirao svoju političku metu i prozvao Milorada
Pupovca zlonamjernim Srbinom koji šteti Hrvatskoj,
kako to jasno u svom javnom pismu aludira predsjednica Republike.
A kada takva konstrukcija dolazi iz samog državnog vrha, s
najviše političke adrese koja treba voditi brigu ne samo o
ustavnom poretku nego i o demokratskoj kulturi i smirivanju
tenzija, ne treba čuditi ako i njeno sjeme zla ponovo
procvate u nekoj usijanoj glavi i slomi se na nečijim
leđima.
U ovom slučaju, na leđima Milorada Pupovca. Zato bi
makar minimum političke
kulture tražio da predsjednica Republike iduća tri
mjeseca svoja politička pisma ne kiti zaglavljem i insignijama
Ureda predsjednika, nego zaglavljem svog izbornog stožera u kojem
komotno mogu stajati lonac i poklopac tako da znamo iz koje
kuhinje dolazi.
