Na gradilištima rade Armenci, u restoranima Srbi i Ukrajinci,
rajčice beru Nepalci, a znate li tko čuva ličke ovce? Koliko ste
puta rekli: Dići ću ruke od svega, i čuvati ovce u
Lici! Mnogi to kažu, ali nitko ne napravi pa ličku
pramenku čuvaju pastiri iz Indije, Albanije, Ukranije, Makedonije
i Bosne.
Indijci su ovdje tri mjeseca, a s vukovima se još nisu sreli što
se ne može reći za psa koji se netom vratio iz borbe.
Kad dođete na pašnjak, hrvatski vam ne pomaže. Sreća pa su
pastiri danas moderni i imaju aplikaciju za prevođenje s
hrvatskog na hindi.
No na aplikaciji koja je prevela, prevedeno je samo dio riječi.
Dosta je teško prevoditi preko ove aplikacije, ali uglavnom kaže
da mu se sviđa ovdje u Hrvatskoj.
Petorica ličkih Indijaca prvu plaću ostavili su sebi za troškove,
a drugu ovih dana šalju u Indiju obitelji. Kod kuće su
zarađivali 60 eura mjesečno – ovdje 15 puta više.
”Do sada sam radio u Maleziji, ali vidio sam oglas na internetu
i dobio priliku doći ovdje raditi. Tako sam se odlučio na dolazak
u Hrvatsku”, kaže Khan Mehboob Noor,
pastir iz Indije.
Jedini koji ovdje dobro govori hrvatski je Štefan
Bilić. Doselio je iz BiH u Udbinu nakon rata, a kao
pastir radi posljednjih pet mjeseci. Prije nego je svoje kolege
iz Indije naučio čuvati ovaca, krenule su lekcije iz domaćinstva:
”Kad su tek došli, počeli su jesti ispred kuhinje na pločicama
gdje je prljavije i za njih je to normalno. Čak na pločicama su
pošli razvijati te pogačice svoje, mi im kupili te oklagije. Onda
smo ih upozorili nakon 15 dana da nije higijenski čisto i onda
smo iz za stol preselili. Za stolom, isprva su onako sjedili
prekrštenih nogu”.
Strani pastiri rade na najvećoj ličkoj farmi ovaca koja broji oko
3.500 komada. Samo ovdje nalazi ih se 800.
A glavnu riječ vodi Marina Korpar,
voditeljica farme. Ni ona nije Ličanka, nego Varaždinka. Bez
svoje šefice pastiri kažu da ne bi izdržali ni dva dana. I s njom
se sporazumijevaju pomoću aplikacije, ali nekad dođe do
pokvarenog telefona: ”Ne prevede aplikacija sve. Shvatili smo
kad smo rasplakali radnika. Mi smo htjeli saznati kakve su plaće
u Indiji, a on se rasplakao jer je shvatio za Indiju
opet. No, no Indija”.
Indijski pastiri su se morali naučiti na hrvatsku prehranu. Meso
ne jedu, šljive ne vole, ali ih je oduševio drenak.
”Jedemo što želimo. Naručimo hranu i to nam donesu. Sokove,
povrće, sve što želimo to nam i donesu”, kaže Khan Mehboob Noor.
”Prije su počeli naručivati chilli i onda sam im počela uzimati
domaću tucanu papriku i kažu good’”, stiče Morpar.
Khan voli i ono što je othranilo mnoge Hrvate – margarin i
marmeladu, a Bilić dodaje: ”Kažem ti to on od mene je vidio,
Volim jednostavno to, on je to vidio i svidjelo mu se. Ima sad
jedno mjesec i više pa sad to stalno naručuje i jede. To mu je
sad glavni doručak, nekad preskoči ono njihovo jelo”.
Na farmi radi 15 pastira i nitko nije iz Hrvatske. Plaćeni su od
800 do 1000 eura. Iz Albanije su stigli otac i sin. Kući odlaze
svaka dva mjeseca kad skupe slobodne dane i novac za obitelj.
”Dolazim iz Albanije i ovdje sam najviše dvije godine, Našao sam
Hrvatsku preko interneta. U Albaniji sam radio kao
električar, ali plaća je bila mala, 300 eura”, kaže
pastir Ardit Paja.
Prilagodili su se na pitome ljetne ličke pašnjake, sada se
trebaju pripremiti za surovu zimu.