Brutalne tučnjave u hrvatskim zatvorima svaki dan, a metode
razne. Od šaketanja, guranja glave kroz rešetke ili pak
premlaćivanja plastičnom bocom u mokrom ručnIku. Prijavljuju se i
silovanja, ucjene, prijetnje.
Samo u Zagrebu, i to u kolovozu, tvrde u Sindikatu – tri su
zatvorenika pokušala pobjeći tijekom odvođenja na sud. Nekoliko
ih se otrovalo tabletama, a dvoje je umrlo. Javna je tajna da
tablete za smirenje stoje 10 kuna, a droga je puno skuplja.
Nabaviti se, (kažu oni koji znaju), može sve. Pravosudni
policajci uzalud pokušavaju nagovoriti nadređene da nabave pse za
detekciju ili poprave pokvarenu opremu. Tvrde, s ovim brojem
ljudi jedva stignu obići sve prostorije, a doznati što se u njima
zapravo događa – nemoguća je misija. I zato najavljuju prosvjed.
“Ostali zatvorenici vas traže papire”
Prije šest godina vrata zatvora su se otključala i našao se na
slobodi. Dugih sedam godina proveo je unutra – zbog droge,
pljačke, razbojstva i ostalog kriminala.
“Zavisi o zatvoru kakva je inicijativna procedura, ali neke
stvari su slične u svim zatvorima. Ako vas nitko ne poznaje,
ostali vas zatvorenici traže papire – da vide zašto ste tu, jeste
li nekoga cinkali, jeste li i za njihov želudac počinili
neku nemoralnu radnju tipa zlostavljanja djece – iz tog razloga
se odmah traži da vide tko im je došao biti susjed u sobi i zbog
određenih radnji koje se nekad događaju u sobi”,
govori Mihael Josić, bivši zatvorenik i
pastor Crkve reformacijske baštine.
Sve je to prošao. I istražne zatvore i
kaznionice: Lepoglavu, Glinu, Osijek, Požegu, Remetinec,
Pulu…
“Većina zatvorenika poznaje nekoga tko je već u zatvoru, ili
poznaje nekoga koga netko zna, stoga vrlo brzo dođu do određenih
kontakata što otvara put bržoj prihvaćenosti”, kaže Mihael.
Takozvanim anonimusima mnogo se teže uklopiti. A ako se
nepoželjnog iz sobe žele riješiti, pronaći će način.
Nekad pribjegnu i samoozljeđivanju – samo da ih
maknu
“Postoje različite metode kako ga iseliti. Od zastrašivanja gdje
on sam traži od policajca da ga se prebaci jer se boji za život,
gdje ponekad i laže da je sreo nekoga kome je dužan novac, ali
samo da bi dao na znanje da tu ne želi biti. Psihičko
zlostavljanje i fizičko, ovisno koji zatvor, koja soba, koji
ljudi, jesu li utjecajni unutar zatvora ili ne i na koji način su
povezani s vanjskim svijetom. Ovisi i o policijskoj smjeni, neka
smjena određene stvari tolerira više, a druge manje”, kaže
Mihael.
Nekad pribjegnu i samoozljeđivanju – samo da ih maknu. Zna sve to
i Armin Tatarević, pravosudni
policajac. 35 godina je u službi.
“Dobijemo sve podatke o kome se radi i tko su mu prijatelji. Čim
dođe, moramo obratiti pozornost da nije netko na tom odjelu.
Naravno, razgovaramo i to je jedini razgovor gdje ga tih pet
minuta pitate je li s nekim u lošim odnosima, ali malo od
njega dobijete. Postoji zakon šutnje među zatvorenicima –
ne žele ništa reći dok vi ne primijetite, a teško ćete to
primijetiti, pogotovo noću”, kaže Armin Tatarević,
predsjednik Sindikata pravosudne policije.
“Nitko ne želi pedofila u ćeliji”
Drukerima i pedofilima najteže je pronaći mjesto.
“Nitko ne želi pedofila u svojoj ćeliji. Rješavamo to na način da
šutimo. I kažemo tom zatvoreniku da ne pokazuje svoje
rješenje, zašto je pritvoren jer će imati problema, a ako
imamo 2-3 takva, onda ih stavimo zajedno”, kaže Armin.
“Neki ljudi ih uzmu u zaštitu, a za nagradu budu
posluživani čišćenjem, kuhanjem kave, tako da neki budu
zaštićeni, ali pomažu – to nije službeno, ali funkcionira”,
govori Mihael.
Unutar sobe, a onda i unutar zatvora, postoje zatvorenici čiji
glas vrijedi više. Duljina kazne, vrsta djela, sposobnost da
se nametne – o svemu tome ovisi utjecaj, a najutjecajniji
odlučuju o svemu, počevši od TV kanala koji će svi gledati.
“Uvijek se zna tko je ‘capo’ u sobi. On je glavni i svi ga
slušaju. Vodi računa o higijeni, pravi raspored tko čisti i to je
za nas dobro. Svi ustaju na vrijeme – ako privlače našu
pozornost, što više dolazimo, primijetit ćemo da nešto nije u
redu… Tako da, onda bolje da je sve u redu nego da mi
dolazimo”, govori Armin.
I tako počinje život u zatvoru. Dražen
Posavec vodi kaznionicu u Lepoglavi s 450
zatvorenika. Njih više od 110 služi kazne dulje od 20 godina
zatvora. Među njima je i 19 onih koji služe maksimalnu kaznu – 40
godina zatvora.
“Prema našim procjenama prioritetno je da zatvoreniku nađemo
posao – uz uvjet da to želi. Kad dođe na odjel, počnu se događati
razne stvari – ili poštuju kućni red ili ne – ako ne, takvog se
zatvorenika može smjestiti na Odjel pojačanog nadzora. Svaki
zatvorenik ima pravo žalbe sucu izvršenja i tako mu se osigurava
pravna zaštita”, govori Dražen Posavec, upravitelj Kaznionice u
Lepoglavi.
U samici može biti 30 dana, na Odjelu pojačanog nadzora
tri mjeseca. Tamo vladaju mnogo stroži uvjeti nego na
ostalim odjelima. Druže se po trojica, vani ih nadzire službenik
iza ograde. Na prvo su mjesto stavili sigurnost policajaca.
Ostali prolaze bolje.
“Njihova osnovna prava su: pravo na rad, kontakte i izobrazbu.
Više od 300 zatvorenika mjesečno je radno angažirano i među onima
koji rade ima manje prijestupa”, kaže Dražen.
“Sve ima svoju cijenu”
A prijestupi mogu biti svakakvi. I događaju se u svim zatvorima.
“Postoje sitne stvari koje vani nisu važne, a unutra jesu – ali
nisu legalne. Na primjer, zabranjeni su određeni filmski
sadržaji. Mogu švercati stikove s glazbom, filmove moralne ili
nemoralne itd. To je hit. I onda se to prodaje, sve ima svoju
cijenu u zatvoru”, govori Mihael.
“Svi u sobi dobivaju neke tablete i onda naravno svi ‘štekaju’.
To je jedan od načina samoubojstva. Prilikom pretresa to im
pronađemo, ali ne možemo utjecati na zdravstvenu službu da im to
ukinu. Subuxoni, heptanoni, oni znaju koji diže, koji spušta i
tako dalje. Onda na razne načine preko kantine jedan drugome
prodaju, bez keša, kupuju cigarete ili što im je potrebno i to se
vidi. Čim je cijena mala, znači da ih ima dosta – u svim
kaznionicama možete pronaći tablete, bacaju se kroz prozor,
dodaju se”, govori Armin.
10 kuna za tabletu za smirenje – to je trenutna cijena u
Remetincu u kojem samo u kolovozu bilježe pet predoziranja,
kaže šef sindikata. Droga je mnogo skuplja.
“Sigurno je ima. Uvijek je nje bilo i uvijek će biti. Trenutno
stalno tražimo da se konačno nabavi pas za detekciju kako bi se
to spriječilo, ali njima su to ogromna sredstva, a da ne govorimo
o metalnim detektorima koji se ne servisiraju tako da sve što
pronađemo pronalazimo virtualno”, govori Armin.
“Ulaz droge u praksi – u zimsko doba se prebaci preko ograde,
prođu zamaskirani, bace preko i onda netko od zatvorenika pokupi.
Zatim, ušivanje u predmete tijekom posjeta i jedan mali dio
– preko ljudi koji rade u zatvoru. Sve je šifrirano i zatvorenici
su maštoviti. ‘Donesi mi bijelu majicu za nogomet je kokain’”,
govori Mihael.
A cjenik je navodno podulji. Neki trampe ručak za cigaretu, a oni
koji imaju, pucaju na više.
“Verbalni i fizički obračuni svakodnevica”
“Za ući u posao s policijom, da oni rade nešto korumpirano, ne
može svatko. Morate imati novac, status i ljude izvana koji će se
povezati s policijom na dnevnoj bazi. To su izolirani slučajevi.
U moje vrijeme sve što je stalo u kutiju cigareta stajalo je 2500
kuna”, kaže Mihael.
“Verbalni i fizički obračuni među zatvorenicima su svakodnevica”,
kaže Mihael.
“Svađaju se oko cigareta, novca, posuđivanja novca, tableta,
droge, raznoraznih stvari, TV kanala”, govori Mihael.
No, zbog nepisanog – zakona šutnje – teško ih je sve pobrojiti.
“Prema našim saznanjima, svaki dan se potuku. Sve dok se nije
otkrilo što se dogodilo u Splitu, sigurno su ga svaki dan
maltertirali. Noću, kad ne vidite i ne čujete, ili kada se
tuširaju. Ono što vidimo, spriječimo”, objašnjava Armin.
Iz Ministarstva pravosuđa proslijedili su nam tek statistiku
napada zatvorenika na pravosudne policajce. Lani ukupno devet, u
prvih šest mjeseci ove godine – deset.
“Obično počinje verbalnim sukobom koji može završiti na tome, ali
mogu biti razni slučajevi. Neki su policajci vrlo tolerantni dok
drugi nisu. U određenim situacijama ako se već nešto prije
dogodilo i policajac bi se osjećao ugroženim, znalo je biti
situacija gdje bi se reklo da je to napad na službenu osobu.
U tom slučaju zovu u pomoć. Što se tamo dogodi, ne znamo, ali se
čuje”, kaže Mihael.
“Ima ljudi koji misle da je pravosudni policajac i da može što
hoće. Tako se mladi postavljaju. Ne možete ga pustiti, ali možete
mu dati kupanje, telefon, neke stvari mu možete dopustiti, ne da
njega kupite, nego da kupite mir”, govori Armin.
“Policija i zatvorenici ne grade prijateljstva. Nekad postoje
simpatije i to se onda izrazi u nekim sitnim pomoćima tipa
telefona kad je gužva”, govori Mihael.
Upravitelj Zatvora u Lepoglavi, u kojem kaznu služi 450 najtežih
zatvorenika, među njima 19 s maksimalnom 40-godišnjom kaznom,
vodi svoju statistiku.
“Problema sigurnosti nema. Među njima nema previše fizičkih
sukoba i samoozljeđivanja. Ima u manjoj količini. Od tridesetak
samoozljeđivanja 90 % nije izazvalo teže probleme i tjelesni
sukobi su bez težih ozljeda”, kaže Dražen.
Predsjednik sindikata pravosudnih policajaca tvrdi da je
situacija po zatvorima mnogo ozbiljnija. Lani bilježe 5
prijavljenih silovanja. U prvih osam mjeseci ove godine jedan se
dogodio na Valentinovo, u zatvorskoj bolnici u Zagrebu.
Službene statistike o sukobima među zatvorenicima nema. No, u
Sindikatu kažu: jedan je zatvorenik u toj istoj bolnici u
kolovozu u sukobu izgubio oko. Samo u Remetincu u
kolovozu Sindikat raspolaže podacima o trima pokušajima bijega sa
suda i pet slučajeva predoziranja. Dvojica zatvorenika su
umrla.
Sindikat pravosudnih policajaca u ponedjeljak najavljuje prosvjed
pred Ministarstvom. Jedan od razloga je što ih nema dovoljno. Na
3695 zatvorenika ima 1572 policajca. Koji se dijele na tri
smjene. Uz bolovanja i godišnje odmore.
O tajnama koje kriju zatvorske zidine Mihael zna
sve
“U Remetincu u jednoj smjeni unutar 8 sati sobu otvorite 50 puta,
zbog podjele terapije, odvjetnika, tuširanja, doručka i šetnje,
posjeta, telefona – ali to je malo. Otvorite minutu i idete
dalje. Vi ne vidite što se događa u tim sobama. I sam ministar je
rekao da zatvorenici čuvaju sami sebe”, kaže Armin.
O tajnama koje kriju zatvorske zidine Mihael zna sve. Tamo je
ušao kao kriminalac, izašao obraćen.
“Lakomost je korijen svih zala. Korijen je
jedna želja za lagodnim životom bez obzira na sredstvo kako do
toga doći. Podržavati ih ne mogu, ali razumjeti mogu”, kaže
Mihael.
35 mu je godina. Danas je pastor, oženjen, otac. Živi neki drugi,
promijenjeni život, premda onaj stari nije zaboravio. U zatvoru u
Glini svaki tjedan drži predavanje zatvorenicima i pokušava im
pomoći da se promijene i ne vrate kriminalu. Jer, kaže, kad
izađu, perspektivu gotovo da i nemaju.