Kad smo kod gradskog proračuna, žali se vlast, ne samo karlovačka, da su znatno smanjeni prihodi zbog države, odnosno, porezne politike.
– Država je uzela dio prihoda sebi, nastojeći olakšati posao poduzetnicima. Govorim o porezu na dohodak i da te plaće budu manje opterećene. Naravno da je tu došlo do smanjenja prihoda gradova i gradovi se ljute. Veliki pogotovo, ne toliko Karlovac, koliko Rijeka, Zagreb… Posao gradonačelnika i gradske uprave je i da traže alternativne izvore financiranja, da se ne oslanjaju samo na ono što će povući iz države, mada je taj porez na dohodak najveći prihod gradova, ali postoje tu i prihodi od komunalne naknade, komunalnog doprinosa, svega ostalog, na čemu treba inzistirati. Ne može se kukati i uvijek tražiti izgovor negdje na drugoj strani, nije to dobra politika.
Kuka li Grad Karlovac ili je sposoban pronaći druge izvore prihoda?
– Koliko vidim, ne nalaze se alternativni izvori prihoda. Situacija je takva da je smanjena poslovna aktivnost, a kad je tako, onda naravno da se smanjuju prihodi i oni koji se alimentiraju iz komunalne naknade i komunalnog doprinosa, ali i prihodi od poreza na dohodak. Međutim, ne mogu niti ću prihvatiti da u takvim situacijama nema rješenja. Uvijek postoji! Vrlo ga je teško tražiti kad te zatekne ovakva situacija, za svaki trenutak se trebaš pripremati. Grad je imao dobrih pozicija da se pripremi za situaciju smanjene poslovne aktivnosti i smanjenog ubiranja prihoda. O tome sam i sam na Gradskom vijeću progovarao još 2008. i 2009., kad je bilo evidentno da dolazi do urušavanja gospodarstva, da nam dolazi kriza, ali Grad nije poduzeo prave korake, one koji bi trebali pomoći da sad lošu situaciju prevlada. Sjećam se da je tada Klub vijećnika SDP-a predlagao da Grad napravi jednu vrstu fonda koji bi pomagao poduzetnicima koji su žilavi, imaju programe kojim bi mogli premostiti situaciju a možda im bankarski sektor u tom trenutku nije mogao pružiti pomoć, jednostavno da zadrže svoju proizvodnju na zatečenom nivou ili da se taj nivo i pokrene. Naravno, sve su to bile ideje koje je trebalo razraditi, nije svaka provediva, pa možda ni ta nije bila, ali nije bilo volje ni da se proba, da se razradi i kažemo da to ne stoji jer financijska matematika tako pokazuje. Ne, čak je u nekim trenucima bilo govora da je sve sasvim u redu, da nema krize, da se kriza nama ne može dogoditi. Onda smo ujednom trenutku bili u banani, onda je ta kriza doživjela dvostruko dno, okruženje kojem gravitira hrvatska ekonomija – u prvom redu Italija, Slovenija i drugi – isto se našlo u krizi i naravno da se dogodilo što se dogodilo s ekonomijom i sada je vrlo teško vaditi se van iz situacije kojom si zatečen. A da si antipicirao događaje, ne bi bio zatečen situacijom! Znači, tebalo je ranije djelovati. Naravno, kad dođeš situaciju da si zatečen – možda bih i sam to napravio – onda posežeš za izgovorima izvan svoje moći, onda je kriva država jer ti je umanjila porezne prihode. Stalno tražimo konkurentnost rada, a onda kad se pokrene jedna mjera da bi taj rad bio konkurentnija, kakva god ona bila, potpuna ili nepotpuna, onda ta mjera ne vrijedi. Ako sve tako doživljavamo u poslu, u ekonomskom okruženju, a to se prenosi na politiku, da želimo konkurentnost, a kad se ona proba napraviti ili neki potez koji kreće prema konkurentnosti, lakšem privređivanju, kažemo: Ja sam izgubio, to onda ne nosi ništa, nije održivo i koncept ne pije vodu.
Kao s reformama?
– Otprilike. Svi ih tražimo, zaklinjemo se u reforme, kad se proba neka napraviti, a ona nužno nekoga tangira, otežava poslovanje ili mu smanjuje ono što smatra stečenim privilegijama, onda odustajemo od reformi. Čim neka interesna skupina reformom bude zahvaćena, mi od reforme samo tako odustajemo i onda od toga nema efekta. Reforma je korjenita promjena, ako je korjenita promjena, onda će se u nekom trenutku narušiti postojeći odnosi, a u sljedećem ona mora donijeti da su uvjeti privređivanja bolji. Ako izostanu, onda to nije reforma, nego kozmetički zahvat, a on ne donosi nikakva poboljšanja ni rješenja. Osim toga, očekujemo korist u kratkom roku, a toga nema, ni u državi, ni na lokalnoj sceni, ni u osobnom životu. Reforma nosi korist kroz puno duže vrijeme nego što su to mjeseci i godine. I ovaj Sinn koji je radio HDZ-ov plan za neko dolazeći razdoblje kaže da će se pomaci osjetiti tek nakon 5 godina. U Njemačkoj su reforme započete puno ranije, kad su se spajale dvije Njemačke, a korist su imali nakon 10 – 11 godina, s teškim i bolnim posljedicama po radnike u Njemačkoj i cijelo društvo, o čemu nismo upoznati. Kad govorimo o gradu i kukanju, ne vidim baš previše kukanja; bilo bi dobro da netko i kuka. Mi smo samozadovoljni, imam osjećaj da preteže samozadovoljstvo postignutim, mada ne vidim što je to postignuto. Grad je mogao stvarati uvjete za zapošljavanje 2005.,2006., 2007. i 2008 godine. Na žalost, nisu vidljivi ti pomaci. Vidim da se “hvalimo” s uspješnim firmama, HS Produktom i Alstomom: oni bi radili dobro i da su u Zagrebu, Čakovcu, Varaždinu… Tu nema doprinosa Grada. To su firme koje autonomno rade, svaka u svojoj domeni. Bilo bi dobro da je Grad uspio razviti da imamo 5 takvih firmi! Svatko će se hvaliti kad izbori dolaze da može nešto napraviti za razvoj ekonomije, ali gradska sredstva su ograničena; proračun od 200 milijuna kuna teško može raditi puno razvojnih pomaka. A tamo gdje ih može raditi, tamo ih ne radi.
Poput?
– Primjer autokampa: Grad plaća štetu od 7 milijuna i nešto privatnom investitoru jer ga “nije lijepo vidjeti”, jer, ne znam, “koči razvoj Dana piva”. Ne zagovaram autokamp na tom mjestu, ali on je bio tamo postavljen, bio je karlovačka greeen field investicija u punom smislu riječi jer je rađena na ledini, sigurno je mogao 10 ili 14 ljudi zapošljavati, kroz 12 mjeseci, kroz 10 godina. Ne bi se platila šteta, Grad bi naplatio komunalni doprinos i komunalnu naknadu od njegove gradnje, bilo bi 10-ak ljudi maknuto s “burze”. Ako kažemo da to nije puno – nije ni malo. Trebao je biti gotov 2007., 2008. mjesečno deset ljudi, godišnje 120, pomnožite s 10 godina i imate 1200 mjesečnih plaća, a to je puno novca! Danas Pivovara ima 200-300 ljudi. Znači, imamo šest mjesečnih plaća jedne Pivovare, koja je marka u Karlovcu. S tim da auto kamp nije sam sebi svrha. Postojali su dobri projekti koje je trebalo razraditi da nose nekakav prihod Gradu Karlovcu. Autokamp Slapić otprilike odgovara veličinom ovom kampu i ta noćenja je mogao imati Karlovac. To je dobra priča, ucrtava dio Karlovačke županije na prometne, na turističke karte, a to se moglo i s Karlovcem napraviti. Netko bi došao slučajno, netko namjerno; u turističkoj potrošnji prvi i zadnji dan su kad se intenzivno troši. Znači, tko bi došao po kamper u Karlovcu, sigurno bi ostavio nešto novca i u karlovačkim trgovinama, ako ništa drugo, da se opskrbi namirnicama, možda bi otišao negdje na večeru, pa bi ostavio karlovačkim ugostiteljima, bila bi evidentna neka interakcija u tom dijelu grane turističke. Nije turizam samo noćenje, nego i potrošnja u trgovinama, u kafićima, obilazak muzeja i sve drugo. Tad bi puno smisleniji bio i projekt KAquariuma ili nečeg drugog jer bi imao turiste koji dolaze tu, pa i slučajno ili ne, odlaze i u takve objekte.
Ne bi mogli biti i kamp i akvarij, ovaj drugi treba biti na mjestu prvog.
– Ne bi ako je to jedino mjesto u Karlovcu gdje se može graditi. Ali, ima puno zelenog prostora i puno površina praznih, ne moraju dvije građevine biti na istom mjestu. Ima mjesta jako puno; i za razvoj nogometne i svake druge infrastrukture, za kamp, za puno toga! Bar Karlovac ima prostora i poprilično je površinski razvučen. Pogledaš kartu, imaš mjesta. Imaš mjesta za sve.
Spomenuli ste reforme: kao ekonomist, što biste na Vladinom mjestu radili drugačije?
– Teško pitanje. Nisam se baš tim područjem previše bavio. Možda bih čvršće inzistirao na nekim reforma, možda ne bih odustao. Kod nas reforme izazivaju zazor, u bilo koju da se krene, imate suprotno mišljenje, opozicijsko, ne u političkom smislu, nego u smislu “e, taj dio nama ne paše i uopće me ne interesira kako će mi biti za 10 godina i hoću li ja tom reformom nešto dobiti”. Bilo tko da bude išao s reforma ili ako se reforme nastavljaju, on mora puno odlučnije inzistirati da se stvarno provedu jer ako ih ne provedemo, teško da ćemo se dokopati nekakve kvalitetnije pozicije.
Na sastanak u Županiji jučer (razgovor vođen u petak, op.a.) je došao novi premijer Unsko-sanskog kantona i rekao da mu je prvi dojam kad je ušao k nama bio: Ova država radi. To je i ova Vlada često ponavljala.
– Postoje neke stvari koje su danas postavljene, ne vide se sada i odmah, pokazat će se za 3, 4 ili 7 godina. Puno stvari je odigrano kvalitetno, puno napravljeno, ali takvi potezi ne mogu efekte pokazati sada i odmah. Ovo je dojam kada dođeš iz područja – ne želim reći da je tamo gore – koje je lošije postavljeno nego naše, onda naravno da vidite da se u ovoj državi radi. Ja ne bih – bez da ih vrijeđam – gledao kako je u Unsko-sanskom kantonu i BiH, kad uđem u Austriju, onda vidim da ta država radi, kad uđem u Njemačku, da i ta država radi. Kad uđete u Austriju, ondje nema neobrađenih poljoprivrednih površina, zapuštenih, nema šikare. Kad se vozite od Karlovca do mora preko Like, nemate skoro ništa obrađeno. Vozite se od Karavanki do Salzburga i vidjet ćete da je gotovo sve obrađeno, ako ništa, pokošeno je; kod nas često nije ni to. Uvijek bih se htio uspoređivati s onim što je bolje od nas. Ali, nisu ni oni takvi postali jer su posebno pametniji i vredniji, nego su rekli u jednom trenutku: “Nećemo nastaviti s ovakvim stanjem, nego ćemo neke privilegije dokinuti, neke stvari urediti na drugi način” i onda čekaš da to da efekt. Najgora stvar u politici što se svaka promjena doživljava kao da sve počinje ispočetka. Ma, ništa ne počinje ispočetka, to što svake 4 godine nešto počinje ispočetka, to je katastrofa! U tom dijelu bi morao postojati konsenzus i nadam se da ćemo shvatiti i na lokalnom nivou i državnom, na svim razinama, da treba nastaviti ono dobro što je netko prije napravio. Bio sam u državi; dubina krize 2012. je bila ogromna, nije lako okrenuti taj smjer. Kao vlak velike kompozicije: treba ga zaustaviti, on po incerciji još ide naprijed, a ti ga trebaš zaustaviti, vratiti i još skrenuti na neku drugu prugu.
Ova karlovačka vlast nastavila je nešto što je bivša, vaša, započela: ISPA projekt, za koji je nedavno rečeno da je i formalno završen jer je stigla i posljednja uporabna dozvola.
– Zgodan je taj momenat. Sjećam se kampanje za izbore 2005. – koje smo mi, by the way, dobili – ali to je već slučaj…
Slučaj skliskog slapa i ozlijeđenog vrata.
– Slučaj za koji je Sabo kažnjen, a kod nas se ništa nije dogodilo. Nebitno sada. No, u kampanji sam ja tada bio silno napadan i taj projekt je loše doživljavan – to se da provjeriti po medijskim napisima – kao nešto što nije dobro, što je loše, što neće dati efekte. Dobro je što su to nastavili, jedino je šteta što nisu sve ove godine dalje od toga došli. Bili smo na neki način, pioniri u Hrvatskoj, “uhvatili” jedan od većih europskih projekata, a nismo ga nastavili, nismo znali kako dalje. On je već sada trebao imati produbljivanje, ne nužno na području vodovoda i kanalizacije, zbog čega?, mogao je zaživjeti u drugim dijelovima komunalnog života grada Karlovca.
Na primjer?
– Na primjer, projekt bazena, koji je tada bio gotov i pripremljen. Htjeli smo u njega ubaciti određenu komponentu financiranja iz europskih interregionalnih fondova za energetsku učinkovitost. Plan je bio da se iz europskih sredstava dobije milijun, dva milijuna eura, sredstva kojima bi se napravila bušotina jer, po onome što su nam rekli profesori s Geološkog fakulteta, Karlovac na nekoj dubini ima toplu vodu koja se mogla koristiti za grijanje bazena, vode, zraka i svega što treba u objektu. Takvih malih projekata smo propustili uhvatiti. KAquarium je uzeo neke novce, ali niz, niz toga mi se čini da smo odspavali. Ako je bazen sam sebi svrha, da se netko u njemu jednom godišnje okupa i eventualno popiški, onda njega ne treba graditi. Ali ako je trigger da se oko tog bazena napravi nogometni centar, s dvoranom, travom, svim sadržajima koje HNS traži i nema gdje napraviti, ako je moguće taj bazen okidač da se od Sportske napravi atletska dvorana, atletsko borilište, za što smo smo imali odobrenje njezina autora, arhitekta Jelineka, ako taj bazen služi tome da se napravi hotel ne kakav je bio, nego i veći, onda taj bazen ima smisla. Razgovaralo se tada i s ljudima koji su mogli oko nogometnog centra, oko hotela nešto napraviti. Onda taj bazen ne bi zapošljavao 30 ljudi, nego i, posredno, neke u nogometnom centru, mnogo ljudi u hotelu koji izgleda kao stari hotel Korana, onda je okidač razvoja ovog dijela Korane. Onda imate nogometni stadion, atletsko borilište, sportsku dvoranu za sve sportove, blizinu aerodroma, smještajne kapacitete… nešto što će sutra donijeti razvoj i biti baza za pripremu ne samo nogometnih, nego i drugih sportskih reprezentacija, sve na 500 metara. Zašto ne bi Barcelona imala pripreme u Karlovcu, šalio sam se tada, ali zašto ne bi neki drugi? Žalosno je takve stvari propuštati, a propuštene su. Bojim se: za duže vrijeme, s obzirom na financijsko stanje grada, mogućnost zaduživanja, a i trenutak u kojem jesmo. Danas taj bazen ne bih gradio da sam gradonačelnik i danas je deplasirano razgovarati o tome. Možda sutra bude moguće.
Vratili smo se malo u karlovačku politiku, a mislite li se Vi vratiti u nju?
– Ne. Ne mislim aktivnim angažmanom biti u politici, pasivno jesam. Mislim da u politiku trebaju doći novi ljudi svako toliko. Imam i neke godine…
Kod nas gotovo premlade za političare…
– Kad jednom uđeš u politiku, ona ti se omili i misliš da bez nje ne možeš. Ne slažem se s tim. Na koncu, svatko od nas živi neku politiku. Ja živim politiku i time što četvero ljudi zapošljavam i što imaju uredne plaće. I to je politika, politika firme, doduše. Mislim da trebamo nove ljude s energijom. Čovjek se zamori u politici. Na neki način, ostajanje u politici meni graniči s mazohizmom. Jednom kad si unutra da i zauvijek moraš ostati – ne, to nije točno. Ako nekome mogu pomoći radom, savjetom, ja sam tu, ali to ne znači nužno da se moram pojavljivati u Gradskom vijeću, Županijskoj skupštini, obnašati neke funkcije, ne. Imam svoje znanje, kakvo je takvo je, imam profesiju, svoj život, ne moram se baviti politikom, o njoj ne ovisim i ne moram se nikome dopasti.
Imate neku funkciju u stranci?
– Član sam Predsjedništva Gradske organizacije. Nije to prvi red, onaj koji nastupa ispred stranke i radi. Tu su gradski vijećnici, predsjednici foruma, na njima je da se dokažu i pokažu da mogu raditi.
Jeste li u Savjetu za gospodarstvo?
– Savjet je dosta široko postavljen, u njemu su i oni koji jesu i koji nisu članovi stranke. Ako će se politika svoditi na to da mi iz stranke govorimo što treba napraviti, to neće biti dugog daha. To je kao kad gledate stranačke skupove na kojima se mi obraćamo članovima i što ih je više, to smo, kao, snažaniji. To je deplasirano; svaka politika se treba građanima obraćati i probati njima objasniti što je to dobro, što je to bolje u odnosu na ono što tumači politički suparnik. Angažirat ću se u tom radu, ali radit će se onoliko dobro koliko mi budemo imali ne samo ljudi u stranci, nego i one koji žele s aspekta svog svjetonazora doprinjeti gospodarskom pomaku u ovom gradu. Ili, ako govorimo o zdravstvu, socijali – pomak u tom dijelu. Zato mislim da je dobra sitaucija da ti savjeti mogu uključivati i izvanstranačke ljude. Nekako mi se čini da se politika zamjerila građanima, u prvom redu stručnjacima. Kod nas je posao političara, odnosno, onih koji se smatraju političarima jer mnogi ne obavljaju posao političara, samo se smatraju političarem, čak i prezren od dobrog dijela građana. U onoj mjeri u kojoj možete “dobiti” nekog politički neangažiranog stručnjaka da s vama razmotri i pridonese boljem rješenju lokalnih problema, to će ta politička opcija biti vjerodostojnija nego da to zastupaju samo stranački ljudi.
Da li se i Vama zamjerila?
– Često puta! Jer politika često poništava kvalitetu koji ljudi nose osobno, bilo stručno ili nekim drugim moralnim vrijednostima i kvalitetama. Kao u pjesmi TBF-a “Nista mi neće ovi dan pokvarit’, ni lupeži, barbari, ni glupi političari…” i sam sam se neki put osjećao loše radi toga što pripadam miljeu političara, mada se rađe doživljam kao nekog tko je iz struke ušao u politiku i iz struke želi doprinjeti politici, nisam prvo ušao u politiku pa onda gradio struku. Zamjerila mi se. Recimo, u Gradskom vijeću koliko god dobru stvar iznio i ona bila prihvatljiva, utemeljena, argumentirana, druga strana će ju pobijati samo zato jer je došla s lijeve, sa suprotne strane. Najgora stvar je što se to često puta događa u oba pravca. Nije to sprecifičnost samo jedne političke opcije, uvijek ona druga politička opcija na nož dočekuje čak i dobre projekte. To je loše! Od takve politike nema nikakvog prosperiteta. Evidentan primjer toga je gradnja bazena u Karlovcu. Projekt koji je bio gotov, koji se mogao financirati, proglašen je megalomanskim, prevelikim, do argumenta “nitko ne gradi olimpijski, ne gradi vanjske bazene” i onda se išlo u novo projektiranje iako si imao gotov projekt, potrošilo 6 – 7 milijuna kuna, isti novac, da bi dobili projekt na kojem ne inzistiraš da ga gradiš, iscurilo ti vrijeme?! Ako se dobro sjećam, cijena onog “prevelikog”, kojeg smo mi htjeli raditi, i onog “adekvatnijeg u potrebama grada”, koji je htjela HDZ-ova opcija, se sveo na razliku 10 posto, što je, moguće, i cijena ukupnog projektiranja. Što si napravio? Ništa! Glupost! Bacio novac i nisi došao do ničega! A zašto? Jer je to radila druga opcija!? Kad bih ja bio u poziciji, to ne bih nikad napravio. Teško je to dokazati, nisi bio u poziciji, pa će neko kazati: “Ovaj priča priče da bi ispao korektan”, ali to nije stvar korektnosti, to je stvar ekonomije i elementarne logike da to ne radiš. Kad bih nekim slučajem došao u Grad Karlovac i da HDZ ostavi projekt koji je fizibilan, održiv, koji se da napraviti, ne bih izmišljao svoj da bih dokazao da je njihov loš. Napravio bih taj projekt! Tako se moramo kretati, da smo se ponašali uvijek: “ono prije mene nije valjalo”, onda ovaj grad ne bi izgledao tako kako sada izgleda. Svaki put bismo ga ispočetka gradili.
Ne biste se aktivno bavili politikom, kažete vrijeme je za neke druge. U koga polažete nade, vidite li nekog fajtera u SDP-u?
– Ne vidim uopće fajtere na karlovačkoj političkoj sceni, iskreno. Ne znači fajter samo biti glasan – isključujem sve – on mora imati svoju viziju, svoju ideju, znati kako je provesti i s kim je provesti. To je fajter.
Nema ga na vidiku?
– Ima, sigurno, samo sad ga ne vidim. Sigurno ima i može se dogoditi tamo gdje uopće ne znate da je fajter. Nekad prilika stvara dobrog lidera, stručnjaka. Dok mu ne daš priliku i ne znaš! Uvjerio sam se u poslu – sad imam dosta iskustva i puno radnog staža – tek kad čovjeku daš vlast, vidiš kakav je. I u mnogima se razočaraš, to nije dimenzija koju si očekivao od njega. To nije to!
Na nekoga određenog mislite? Milanovića, Jelića?
– Ne. Ne mislim na njih.
Što mislite o Milanoviću kao premijeru?
– Mislim da je Milanović posao odradio dobro. Suprotno svim mišljenjima koji vladaju u medijskim prostorima! Stvarno bi me zanimalo što bi netko drugi napravio u datim okolnostima. Na koncu, veličina nekoga se ne vidi odmah, vrijeme će pokazati je li netko radio dobro ili loše. Dojam zna varati. Pokazalo se to više puta i s vrednovanjem puno ličnosti koje su vodile države u određenim trenucima.
A o Jeliću kao gradonačelniku?
– Nisam zadovoljan. Mislim da je mogao bolje, da je mogao više. Da je trebao više. Ovo što Grad radi, to je održavanje hladnog pogona. Neću reći da grad nije čist, umiven, pokošen… ali to se podrazumijeva, to je uobičajena higijena! To je kao da ujutro ustanete, pa se zaboravite umiti, oprati zube, obrijati i počešljati. To su komunalne službe, ali ne vidim dodanu vrijednost, ne vidim projekte. To je moj dojam, možda netko drugi vidi.
Izgubili ste od njegova prethodnika; kako funkcionirate Vi i Škrgatić?
– Normalno. Izgubili smo u repasažu ili pripetavanju, uz neke elemente za koje je Sabo pravomoćno kažnjen. Ne mogu se oteti tom dojmu i ne mogu reći da to nije bilo tako. Međutim, to je isto politika. Miru Škrgatića stvarno rijetko vidim, a kad se vidimo, normalno razgovaramo. Ja onoga tko je pripadnik suprotnog političkog tabora ili opcije ne doživljam kao neprijatelja. On je bio tada tamo, pri vrhu liste i odradio je dio koji je tražila njegova stranka. On nije bio kreator te politike, bar ja mislim, bili su drugi. Generalno, nemam nikakvu zadršku s bilo kim, tko je suprotnog političkog predznaka, naći se i s njim razgovarati. Nije li Churchill tri puta mijenjao svoje političko usmjerenje? I što, onda mladi Churchill ne bi razgovarao sa srednjim Churchillom, srednji sa starim? Ja ga ne mislim mijenjati, ali on je mijenjao! Jadan je onaj tko politku doživljava tako da drugu političku opciju gleda “preko nišana”. To je stvarno čovjek skromnih dosega, a i nešto nije s njim baš u redu!
KAportal.hr