Hrvatska je u ponedjeljak obilježila Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Ali sjećanje na mrtve i nestale ne smije zaustaviti život i žive. Milijarde kuna su uložene u obnovu Vukovara i pokušaj da se ondje stvore uvjeti koji bi Vukovarce trebali zadržati, a one koji su otišli vratiti. Ali teško to ide, grad je podijeljen između Hrvata i Srba, između prošlosti i budućnosti, između ostanka ili odlaska. Ali pomalo ipak ide.
Učionica do učionice, u jednoj Hrvati, u drugoj Srbi. Aleksandar pohađa nastavu na srpskom, a Nikola na hrvatskom jeziku. Obojica idu u Tehničku školu Nikole Tesle u Vukovaru koja broji 367 učenika. Iako su obojica rođeni deset godina nakon rata, podjele ih prate cijeli život.
“Dosta je podijeljeno. Ima dosta tih konflikata. Stalno je to izraženo i bit će izraženo. Moje je mišljenje da se nitko ne trudi to poboljšati”, smatra Nikola Mezak.
Njegov školski kolega Aleksandar Kolarić kaže da su podjele rijetke, ali su problem: “Bezveze se stvaraju. Nema potrebe uopće. Trebalo bi promijeniti da se rat više smiri, prošlo je više od 20 godina. Sada ljudi odlaze, treba sada raditi na poslovima”.
U različitim su razredima, ali druže se za vrijeme odmora, zajedno idu na natjecanja, a u školi kažu da razlike nastoje smanjiti.
“Što se tiče učenika, tu nema nekih većih problema. Unutar škole to funkcionira jako dobro. Mi smo bili prva škola koja je imala zajedničku zbornicu prilikom povratka profesora hrvatske nacionalnosti i nastave na hrvatskom jeziku. To se prenijelo na učenike”, rekao je Đorđe Lukić, ravnatelj Tehničke škole Nikole Tesle.
A o suživotu su od malih nogu djeca trebala učiti i u Interkulturnoj školi Dunav. Norveška Vlada financirala je njezinu obnovu i opremanje, a onda se umiješala politika. Ni gradonačelnik Vukovara, a ni srpski vijećnici nisu bili za to da djeca zajedno u toj školi pohađaju nastavu pa je hrvatska Vlada ove godine morala vratiti novac Norveškoj.
Danas o podjelama u Vukovaru gotovo nitko ne želi govoriti javno. Ali one su itekako prisutne. Što među navijačkim skupinama, što u hrvatskim ili srpskim kafićima. Gotovo 30 godina nakon pada grada politika i dalje ne čini dovoljno da se posljedice suzbiju.
“Moji roditelji su isto otišli trbuhom za kruhom u Njemačku raditi, ja isto planiram kad završim ovu školsku godinu. Idem raditi u struci i izgraditi život tamo”, kaže Nikola. A svoju budućnost u Vukovaru baš ne vidi ni Aleksandar.
Teško radnike pronalaze i u jednoj IT firmi. Postoje već 7,5 godina, surađuju najviše s Amerikancima. Kažu kako se susreću s istim problemima kao i svi u Hrvatskoj. Saša je vlasnik tvrtke i iz Zagreba se vratio u Vukovar.
“Ja sam došao u Vukovar 2000. To je bilo dosta davno i kad se sjetim kako je tada izgledalo i kako sad izgleda. Sad je Las Vegas. Zato što je bio mrak, nije bilo cesta, kuće su bile manje-više srušene. Zgrade probušene. Sada morate tražiti te ruševine da ih vidite”, kaže.
A gospodarstvo se polako gradi. Tako je 2014. u Vukovaru bilo 408 poduzetnika, a lani njih 538. Prije pet godina bilo je preko devet tisuća zaposlenih, a lani ih je bilo tisuću više. Krajem listopada na Zavodu za zapošljavanje registrirano je 920 nezaposlenih. No, posao je u svom gradu našao 25-godišnji Luka. Završio je medicinu i počeo je sa specijalizacijom u vukovarskoj bolnici. O životu u nekom drugom gradu nije razmišljao.
“Osjećam neku potrebu da vratim gradu što je uložio u mene kao učenika i studenta i sada kao doktora. Da pridonesem njegovu razvoju daljnjem i popravim trenutno stanje”, rekao je Luka Kolak.
Trenutno demografsko stanje u Vukovaru nije dobro. Lani je rođena 201 beba, a umrlo je 397 osoba. Obitelj Katić može biti primjer svima. Imaju troje djece, a majka Ena iz Valpova je ovdje došla na studij. Život je planirala nastaviti u Zagrebu, a onda se zaljubila u supruga pa u Vukovar.
Oboje su visokoobazovani, politika i podjele ih kažu, ne zanimaju. Isto prenose i na svoju djecu za koju se nadaju da će graditi život u Vukovaru.
“Vukovar za 10 godina? Ja uvijek zamišljam to neko ljeto, super, Dunav. Sve je popravljeno. I onako kad prođete više nema nikakvog dokaza da je tu nešto bilo nekad. I vidim svoju djecu u srednjoj školi i ja sretan”, kaže Slaven Katić.
I takav bi, uz pravu politiku, Vukovar mogao biti pun sretnih i zaposlenih mladih obitelji optimistično gledaju u budućnost.