Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, Saša Leković danas je
podnio ostavku na mjesto predsjednika HND-a. Ostavku je, kaže u
priopćenju, poslao Središnjem odboru HND-a. Ostavka će
postati efektivna nakon primopredaje dužnosti prvom
potpredsjedniku Denisu Romcu sukladno
Statutu HND-a.
“Danas sam Središnjem odboru Hrvatskog novinarskog društva podnio
ostavku na mjesto predsjednika HND-a. Odlučio sam to učiniti
nakon što su ostavku na moj poziv odbili dati potpredsjednici
HND-a Denis Romac i Slavica Lukić. Ostavka će postati efektivna
nakon predaje dužnosti prvom potpredsjedniku HND-a Denisu Romcu u
skladu sa Statutom HND-a. Uzroci koji su doveli do ovakvog
epiloga mnogobrojni su. Ne želim njima zamarati, a neki i trebaju
ostati interna stvar HND-a. No zbog histerije koja je nastala
povodom sporne nagrade HND-a Ivani Petrović i reakcija na njenu
dodjelu želio bih ukazati na nešto što mi se čini vrlo bitnim.
Nitko u Izvršnom odboru pa niti u čitavom HND-u nije osporio moju
izjavu kako bi bilo neetično i neprofesionalno da vodstvo HND-a
javno komentira odluke žirija kojega je samo izabralo. Tek nakon
izjava nekolicine novinara da će zbog dodjele nagrade Ivani
Petrović vratiti nagrade koje su oni dobili od HND-a te nakon
nastavka pritiska kroz neke medije i na društvenim mrežama
odjednom se nekoliko članova IO-a dosjetilo kako “kolege traže da
reagiramo pa ne možemo šutjeti”.
Ta laž (jer po Statutu HND-a predsjednik uz ostale poslove i
predstavlja udrugu u javnosti što znači da je HND tada već bio
reagirao) bila je glavni “argument” onima koji su isforsirali
priopćenje u kojem se IO HND-a nevješto krijući pravi razlog
zapravo ispričava što ne može ukinuti nagradu svog žirija.
Dakle objavom takvog priopćenja pod navedenim okolnostima oni
koji su za njega glasali u ime čitavog IO-a, a time i u ime
čitavog HND-a, moju izjavu medijima “pomnožili su sa nulom” i
pristali su da umjesto njih kojima je to zadatak o stavu HND-a
odlučuju oni koji glasnije viču i oni s kojima je netko iz
IO-a prijatelj. To je sramotno kao što je sramotno i da oni koji
su isforsirali to nekolegijalno, oportunističko i kukavičko
priopćenje kolegice i kolege koji su bili protiv njega optužuju
za kukavičluk i oportunizam. Sramotno je i to da se mene
prikazuje kao egoističnog despota nakon što sam na taj apsurd
ukazao i upozorio da nakon svega sastav IO-a ne može ostati isti
te da je u interesu HND-a da se maknemo ili ja ili
potpredsjednici.
Važno je i to je da IO HND-a ima 11 članova (uključujući i
predsjednika) te da u njegovom radu sudjeluju i glavni tajnik i
predsjedavajuća Središnjeg odbora, ali bez prava glasa. Od tih 13
ljudi u raspravi je nas sedmero bilo izričito protiv sadržaja
priopćenja kakav je na kraju objavljen. Kako je među tih sedmero
bilo i dvoje bez prava glasa rezultat glasanja bio je 6:5 za
priopćenje kakvo je objavljeno.
U životu se rukovodim time da niti od jednog pojedinca kao i niti
od jedne zajednice čiji sam dio ne mogu očekivati da budu bolji
nego što sam ja sam. Zbog toga sam prema sebi rigidan kako bih
prema drugima mogao biti strog. I ne pada mi na pamet skakati u
bunar kako bih bilo kome dokazivao da sam “naš” pa
prikazivati to glupo i ponižavajuće samoubojstvo borbom za ugled
HND-a i novinarske profesije.
Onime što sam radio kao predsjednik HND-a u protekle tri godine
ponosim se. Zahvaljujem svima koji su mi pomagali. Zahvaljujem i
onima koji su moj trud otvoreno opstruirali kao i onima koji su
ga opstruirali ne radeći ništa, a mogli su i morali raditi.
Zahvaljujem im se jer su mi pomogli razbivši moju iluziju da je
moguće napraviti bolji HND i iluziju da Hrvatska treba i
zaslužuje bolji HND i bolje novinarstvo.
Ne žalim za trudom i vremenom uloženim u pokušaj da se ta iluzija
ostvari, ali žalim za HND-om kakav bi trebao biti. Žalim i
ispričavam se kolegi i glavnom tajniku HND-a Vladimiru Luliću
kojega sam na kraju ostavio na cjedilu iako sam se do posljednjeg
trenutka trudio ne učiniti to. Ispričavam se i svima u HND-u i
izvan njega koji su sa mnom dijeliti iluziju o boljem društvu i
boljem HND-u u tom društvu i kojima će zbog ove moje odluke biti
žao. Nažalost očito se ipak sve svodi na “naše” i “njihove”. Sve
što se ovih dana događa potvrđuje da je sporna nagrada HND-a
Ivani Petrović bila samo okidač. A kada je
eksplodiralo vidjelo se da su ponekad i oni koji se doživljavaju
najviše “našima” zapravo pomogli “njihovima” da nepomaknuvši
prstom konačno ostvare ono što se upiru svim silama učiniti već
tri godine.
Osobno se mogu nositi sa tim ludilom jer nije moje, ali ne želim
u tom ludilu i dalje biti predsjednik HND-a.
Good Night, and Good Luck.