Nije da mladi ne žele otići iz roditeljskog gnijezda nego ne mogu: Nemaš pojma kako je frustrirajuće vratiti se starcima

.

Jedni od tih primjera su 22-godišnja trgovkinja
Ivana
iz Like. Trenutno s majkom, dvoje mlađe braće i
ocem umirovljenim braniteljem dijeli stan od 70 kvadrata koji je
nekoć bio od njene bake i djeda.

Djed ga je po raspadu Jugoslavije otkupio za male novce.

“Nisam razmišljala o tome da se odselim. Zapravo, razmišljala
sam, ali ne ozbiljno. Odselila bih se da su me roditelji mogli
poslati na fakultet”, objasnila je. Sretna je što barem, za
razliku od svojih prijateljica, ima posao pa može pomagati
svojim roditeljima umjesto da ih traži novac.

S druge strane, deset godina stariji Zagrepčanin
Luka već neko vrijeme razmšlja kako napustiti
roditeljski dom u kojemu  je odrastao zajedno s bratom.
Nakratko je bio uspio otići s djevojkom u zajednički stan, ali
idila nije dugo trajala. Poslodavac je propao,
Luka je ostao bez prihoda, a kako njegova djevojka nije mogla
samostalno financirati zajednički život, odlučili su se vratiti
svatko svojoj kući.

“Nemaš pojma kako je frustrirajuće vratiti se
starcima i dijeliti sobu s 10 godina starijim neoženjenim bratom.
Kad vidim njega, kao da gledam sebe u budućnosti”, priča. Na
pitanje osjeća li se “luzerom”, odgovara potvrdno. Iako mu se
posrećilo u traženju novog posla, ne usudi se ponovno uletjeti u
podstanarstvo, a i razišao se s djevojkom.

Josip Pandžić s Katedre za socijalnu politiku
Pravnog fakulteta u Zagrebu objasnio je je li mladima s
roditeljima dobro ili je suživot nužan.

Navodi kako su pokazatelji još gori u dobnoj skupini od 25 do 29
godina. Naime, čak 83,8 posto još uvijek nije
napustilo “gnijezdo”.

“Od 2000. do 2013. godine primjetan je trend rasta stope onih
koji žive s roditeljima. U skupini i žena i muškaraca porast
iznosi 0,7%. To je značajno“, priča Pandžić za
DW i dodaje da razloge za selidbu ili ostanak
treba tražiti na više strana.

No, postoje i strukturalni razlozi:

“Konkretno, postoji li u određenoj zemlji tradicija socijalnog
stanovanja koja bi eventualno poslužila kao prijelazni oblik
između stanovanja u roditeljskom domu i vlasništva nad stanom u
kasnijoj dobi? Ako taj socijalni sektor
stanovanja ne postoji, događa se rez između roditeljskog doma i
vlasništva, a to se manifestira u visokim kreditnim
zaduživanjima.”

Brojni su se opekli na kreditima.

Ima li rješenja ovom problemu ili će Hrvati i u četrdesetima
imati tek sobu u roditeljskom domu? Ne postoji jedan recept, kaže
Josip Pandžić.

“Ali ako imamo u vidu dosege socijalnog stanovanja u
skandinavskim i zapadnoeuropskim zemljama, kojima bi trebali
barem težiti, ako ih već ne možemo doseći u nekim standardima,
potrebno je razvijati sektor socijalnog
stanovanja.
On u hrvatskoj de facto ne postoji. Tako bi
se mogao premostiti jaz između stanovanja u obiteljskom domu i
stanovanja u vlasništvu. Ne govorim o tome da mladi provode
cijeli život u socijalnom stanu, već bi on trebao služiti kao
razvojni imperativ napredovanja cijele zemlje”, zaključuje za

DW
.

Vijesti.rtl.hr

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail redakcija@kaportal.hr ili putem forme Pošalji vijest