Josip i Marko upoznali su se 2013. Obojica su u
srednjim tridesetima, obojica su odrasla u radničkim obiteljima u
manjim mjestima daleko od Zagreba, gdje žive otkako su kao
brucoši stigli na fakultet. Josip je diplomirani inženjer
brodogradnje, Marko je diplomirao na Filozofskom, piše
Jutarnji.
Imena su im izmijenjena jer, kako kažu, ne želi da njihovo dijete
jednog dana čita o ovome – iako je prijeko potrebno iznijeti ovu
priču.
Zakon o životnom partnerstvu na snagu je stupio u ljeto 2014.
godine, a oni su odlučili čekati do sljedećeg svibnja. Htjeli su
imati svadbu u to doba godina jer to rade ipak samo jednom u
životu pa su htjeli da to bude baš onako kako su i priželjkivali,
uz rascvjetalo cvijeće.
Još uvijek se sjećaju trenutka kada je donesen Zakon o
životnom partnerstvu.
“Bili smo jako sretni jer smo osjetili da nas je
prepoznala država, društvo, mogli smo se
vjenčati, mogli smo legalno proslaviti svoju ljubav s
prijateljima i obitelji, ozakoniti je”, rekao je Josip.
Vjenčali su se u zagrebačkoj gradskoj vijećnici. Ljudi iz
matičnog ureda bili su vrlo korektni – istaknuli su kako nema
niti razlika u tekstu koji se izgovara osim nesretnog naziva
“brak” koji je još uvijek Ustavom rezerviran samo za hetero
parove. Imali su nepretencioznu urbanu svadbicu. Josip se sjetio
jedne anegdote koja najbolje opisuje njihovu najveću želju.
“Kad je moj vjenčani kum, muškarac kojem sam ja također bio
vjenčani kum pri sklapanju njegova životnog partnerstva, držao
zdravicu, rekao je: ‘Nadam se da ćemo se svi opet okupiti na
krstitkama vaše djece’.”
A onda su odlučili da je vrijeme. Kako navodi
Jutarnji, prošlog su svibnja otišli u Centar
za socijalnu skrb noseći sa sobom svu uredno prikupljenu
dokumentaciju koja se traži pri predaji zahtjeva za ocjenu
podobnosti ili prikladnosti za posvojenje.
U Centru su ih ljubazno primili bez ikakvih problema. Zatim su
čekali oko mjesec i pol da ih pozovu za razgovor za procjenu,
toliki je zakonski rok, no nikad ih nisu pozvali na daljnji
razgovor. Naknadno su poslali pismeni upit u kojemu mole da im
objasne što je s njihovim zahtjevom na što su dobili odgovor
da, s obzirom da su u životnom partnerstvu,
zakon ne predviđa da mogu posvojiti dijete.
Potom su uzeli odvjetnicu, poslali još jedno pismo centru, opet
dobili odbijenicu s istim argumentima. Nakon toga su uputili
žalbu Ministarstvu obitelji i krenuli dalje u pravnu borbu koju
su prepustili svojoj odvjetnici.
“Budući da smo iscrpili sve pravne mogućnosti, jedino što nam je
preostalo jest da tužimo Hrvatsku za
diskriminatorno postupanje”, kaže Josip, a Marko nastavlja: “Svi
heteroseksualni parovi, ako uspješno prođu procjenu u centru za
socijalni rad, uđu u registar posvojitelja i čekaju na mogućnost
posvojenja, a nama u startu nije omogućeno ni da dođemo na
razgovor za procjenu”.
No, najveći apsurd u cijeloj priči jest činjenica da su se ova
dvojica muškaraca javili kao nevjenčani pojedinci, samci centru
za socijalni rad, vrlo vjerojatno b i prošli procjenu i bili u
registru potencijalnih posvojitelja. No, oni su u startu
odbijeni.
“Svi naši prijatelji, obitelj, svi znaju koliko želimo postati
roditelji i biti u prilici odgajati djecu. I
moji i Josipovi roditelji nas podržavaju. I oni žele imati unuke
s naše strane i upućeni su u sve što po tom pitanju radimo”,
napominje Marko.
Zašto biti tata?
“To je kao da pitaš bilo koga drugog zašto želi biti roditelj. To
je potreba koja je duboko u nama, neki je imaju, neki nemaju i
nema baš nikakve veze sa seksualnom orijentacijom osobe. Još od
tinejdžerskih dana sam, razmišljajući o budućnosti, uvijek
zamišljao sebe u obitelji u kojoj su moj muž i naša djeca, koliko
god da je to tada izgledalo kao znanstvena fantastika. Meni život
bez djece nije potpun život. Uvažavam ljude koji ne žele imati
djecu, ali ja, eto, baš imam veliku potrebu biti roditelj. Dijete
mi daje veći smisao životu”, objasnili su na najbolji mogući
način za
Jutarnji.
Nadalje, obojica su prošli edukaciju u Udruzi Adopta koja
priprema buduće posvojitelje na roditeljstvo. Koliko im je
poznato, prvi su homoseksualni par koji je prošao takvu
edukaciju.
Imaju puno nećaka i nećakinja s kojima se redovito druže.
“Uživamo gledati tu radost koju djeca nose
roditeljima. Naravno, nije to samo radost, ima tu puno i briga i
obaveza, ali sve je to život. Roditeljstvo često znači i bitnu
promjenu načina života, često se uhvatimo kako vikendima
razmišljamo kako bi bilo lijepo da imamo djecu i da se vrijeme
planira oko njih.”
Cijeli članak možete
pročitati ovdje.