Hrvatski nogometni savez (HNS) odlučio je
domaćinstvo kvalifikacijskih utakmica hrvatske reprezentacije za
Europsko prvenstvo 2016. u Francuskoj protiv četverostrukog
svjetskog prvaka Italije dati gradu Splitu, odnosno Poljudu.
Međutim, ubrzo je u kancelariju HNS-a i na Poljud stigao hladan
tuš! Disciplinska komisija UEFA-e (CEDB) odlučila je da
se susret 12. lipnja 2015. godine mora igrati pred praznim
tribinama, iza zatvorenih vrata, zbog rasističkih povika “Za dom
spremni” i uporabe pirotehnike. HNS treba platiti i kaznu u
iznosu od 50.000 eura. Krovna sportska nogometna institucija u
državi jednostavno nije imala načina kako kontrolirati 20-ak
tisuća navijača, pa je krovna europska nogometna federacija
Starog kontinenta odlučila povući potez kojim će u budućnosti
sasvim sigurno spriječiti slične incidente. Ne treba se
lagati, tih pet petardi koliko se u izvješću delegata susreta s
Norveškom spominje, svakako nisu razlog ovako rigorozne kazne.
Zbog toga je onih 50 tisuća eura kazne, a povici su glavni razlog
praznim tribinama. Čelnici HNS-a ostali u šoku jer su i
sami hvalili atmosferu protiv Norveške. Najavili su i
da će se žaliti, zatražiti pomoć državnih tijela, ponuditi sve
argumente… Imamo li ikakve šanse za usvajanje žalbe?
Hrvatski nogometni savez dobio je tako najtežu kaznu za
višegodišnja divljanja huligana u svojoj povijesti. Time gubimo
svi zajedno, a ponajviše reprezentacija jer susret s Italijom
najznačajniji je i najzanimljiviji u ovim kvalifikacijama pa će
bez podrške s tribina biti sve skupa znatno teže ostvariti. Teško
je svakako i ljudima u Splitu jer utakmica je bila na korak do
tog neshvatljivo i prečesto zaobilaženoga grada. Teško je i
HNS-u, nadali su se da će Davor Šuker ulaskom u Izvršni
odbor UEFA-e imati utjecaja da se ovakve stvari ne događaju.
Ostaje i gorčina jer se zna da su naši nogometaši mogli proći
bolje. Slabu organizaciju utakmica nisu mogle prikriti niti
kristalne igre “vatrenih” i dobar rezultat u dosadašnjih
kvalifikacijama. Svi se slažu u jednom – to je katastrofa!
Ali to nije sve! Novi incident s navijačima dogodio se nedavno.
Na odmorištu Zir, na autocesti Zagreb – Split
delegaciju HNS-a, u kojoj je bio i izbornik Niko Kovač,
napalo je 10-ak huligana s obilježjima Hajduka. Na svu sreću,
incident je okončan bez ozbiljnijih posljedica. – Ničim ih nismo
izazvali, niti sekunde ih nismo provocirali. U ovoj državi više
čovjek ne može niti normalno putovati. Spominjali su Zagreb,
Mamića, Šukera… Govorili su nam da se vratimo otkud smo došli.
Bili su vrlo agresivni, svašta su nam izgovorili. Samo
zahvaljujući našoj mirnoći i spremnosti da pretrpimo sve te
uvrede nije došlo do tučnjave – rekao je izvršni predsjednik
HNS-a Damir Vrbanović.
Poslije svega što se dogodilo zasigurno da će biti onih koji će
na nadležnim mjestima postaviti pitanje kako u buduće spriječiti
nasilje u sportu? Dr. Srđan Vrcan, sociolog i sportski
zaljubljenik je u jednom intervjuu o ponašanju navijača rekao da
su sport i sportske arene odavno lakmus papir društvenih
događanja, pa tako i nasilje koje prati utakmice ima uporište i
korijenje u društvenoj zbilji. Poznata je stvar da sukobi ne
padaju iz vedra neba, nego imaju svoj kontekst u kojima se
javljaju. Fizički sukobi su izraz prethodno postojećih rivaliteta
i neprijateljstava dovedenih do krajnjih granica usijanja. Sukobi
rivalitet izražavaju i zaoštravaju. Sport kao natjecanje, a ne
kao igra, sadrži element kojem nije pobjeda jedino važna već se
mora potpuno dominirati naspram suparnika. Stoga poraz i pojava
nisu normalne pojave. Pojava je glavna stvar u sportu. U sportu
se uvijek radi tko će koga i stvara se kontekst u kojem se sukobi
stvaraju kao sukobi koji se ne mogu miriti, jer može biti samo
jedan pobjednik. Postojeći sukobi se u sportu najjasnije oblikuju
u smislu “ili mi ili oni”.
Danas se iz političkih razloga sport politizira i sportski
uspjesi postaju politički važni. Na temelju sportskih uspjeha
dobiva se politički rejting. Naročito kada se radi o međudržavnim
utakmicama politička dimenzija postaje presudna. Ona je nažalost
prisutna čak i u lokalnom okruženju. Stoga se razumije da
sportski uspjesi postaju zamjena ili dopuna političkih uspjeha,
što vidimo i na ovim našim prostorima. Dakle, niti politika može
egzistirati bez sporta, niti sport može bez politike. Prema tome,
depolitizacija sporta može zaživjeti u samo relativno normalnim
uvjetima, koji su sve rjeđi. Morati će se, stoga, prionuti
apsolutnoj policijskoj kontroli navijača. Ulaznice se budu morale
kupovati uz predočenje osobne iskaznice, znati će se za mjesto
svakog navijača i sve će se morati pratiti video nadzorom… Do
toga smo nažalost dogurali!? Mediji također doprinose društvenoj
normalizaciji agresivnog navijaštva i s njim skopčanog
nasilničkog ponašanja navijača. S druge strane sudjeluju u toj
javnoj prezentaciji kao faktor koji je na strani naših. Ne po
izričitim obradama koliko po onome što se piše i onome što se
prešućuje.