Splitsko podzemlje, kao uostalom i ono u čitavoj Hrvatskoj,
evoluiralo je u ovih trideset godina “vladavine prava” i
“institucija koje rade svoj posao”, policije koja ionako
potplaćena okrene glavu pa smo od početnih psihopata,
manijaka, narkodilera i kamatara dobili – poslovne ljude.
Sistem s početka devedesetih kada su se demolirali kafići,
letjeli u zrak noćni klubovi, a vlasnici istih ležali u lokvama
krvi po ulicama prilagodio se hrvatskom tržištu, anarhiji i
bezvlašću pa smo od tog polusvijeta i takvog miljea dobili
zaštitarske tvrtke koje posluju legalno, rade legalno, a
prijašnje utjerivanje dugova danas ide na račun. Može i na rate,
može preko zaštićenih računa, Fine, sasvim svejedno, zaštita se
plaća legalno, a posluje se profesionalno.
No vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.
Kad te nevolja natjera, a život je jedna velika
nevolja…
Kad te nevolja natjera, a život je jedna velika nevolja, da ti
hitno treba određeni iznos, a jednom mom kolegi je trebao, kolegi
koji je u tim “dobrim i dragim dečkima” iz meni nekog nepoznatog
razloga vidio prijatelje, obratio se njima za taj određeni iznos
i kako to već obično u životu biva, a život je uistinu nevolja,
od početnih deset tisuća njegov dug je misteriozno i preko noći
porastao na trideset.
Treba li vam uopće govoriti kako su se ti “dobri i dragi dečki”
odjednom pretvorili u monstrume, a moj kolega je završio u
bolnici, prostrijeljen u obje noge. Kasnije sam saznao kako su mu
maltretirali obitelj i da su na koncu ostali bez kuće. Iz tog
razdoblja svog života pamtim samo njihove riječi: kako će ostati
bez kuće, kako će ostati bez svega, kako će mu obitelj završiti
na ulici.
Kad te nevolja natjera, a život je jedna velika nevolja, da
ti hitno treba određeni iznos, a bratu ovog mladog čovjeka što je
napravio nezamislivu stvar i podijelio Split na one koji drže da
je heroj, i na druge koji misle da je obični ubojica i psihopat,
iznos za papire da postane pomorac, a znamo kako se u Splitu
postaje pomorcem i koliki ti iznosi trebaju za papire, brevete i
konačno “čovjeka koji sređuje ukrcaje”, taj se mladić obratio
lokalnim “dobrim dečkima” koje je naravno poznavao i kojima je
namjeravao vratiti iznos već od prve plaće.
Okrenemo se ”onom tko ima”
Život je, kažem, jedna velika nevolja, i ljudi se u tim momentima
uglavnom okrenu ”onom tko ima” jer iznenada nitko nema, ni
brat što ti ima novca negdje u madracu, ni najbolji prijatelj što
su mu odjednom iskrsnuli veliki problemi. Pokvarila mu se spojka
na mjenjaču, a bez auta se ne može.
Kad te nevolja natjera, a život je jedna velika nevolja, da ti
hitno treba određeni iznos, a nevolja nikad ne dolazi sama i
stavi te pred zid da nemaš kuda, kao što se meni
dogodila nevolja najveća od najvećih, odeš u banku i
popričaš s finim i krasnim dečkom koji ti objasni kako ti banka
uistinu može ponuditi deset do eventualno dvadeset tisuća, ali s
kamatama i u konačnici ćeš taj isti iznos platiti –
trostruko.
Iz tog razgovora pamtim samo jedno, a ono je bilo otprilike kako
će mi maltretirati obitelj i kako ću na koncu ostati bez kuće. Iz
tog razdoblja svog života pamtim samo retoriku kako ću
ostati bez kuće, kako ću ostati bez svega, kako će obitelj
završiti na ulici.
Splitske banke, kao uostalom i one u čitavoj Hrvatskoj,
evoluirale su u ovih trideset godina “vladavine prava” i
“institucija koje rade svoj posao”, policije koja ionako
potplaćena okrene glavu pa smo od početnih psihopata,
manijaka, narkodilera i kamatara dobili poslovne ljude. Dobili
smo bankare.
Neki uzmu kalašnjikov…
I tako dolazimo do zaključka ove tužne priče, a takve priče piše
samo život i sje*ane države pune “institucija koje rade svoj
posao” da neki ljudi stisnu zube pa je zauvijek napuste, neki
prodaju što imaju pa otplate sami svoje životne nesreće, a neki
uzmu kalašnjikov pa ga nose po gradu kao što normalni ljudi nose
bakalar s tržnice. Što je najbolje prosudite sami, ja ionako
imam dovoljno životnih nevolja da bih racionalno sudio bilo
kome za bilo što.
Neka institucije rade svoj posao, i na koncu neka mi odradimo
svoje živote za njih. S tim ciljem smo tu, da ovakva država
postoji na račun nevolje, nesreće i ljudi koji su na kraju
spremni uzeti stvar u svoje ruke i počiniti nezamislivo
i nedopustivo. Samo kada vam kažu da ste život u ovih
trideset godina proveli u jednoj finoj zemlji s finim i krasnim
dečkima s reklama, budite iznimno oprezni.
Mogli biste ostati bez posla, stana, života, a obitelj bi vam se
našla na ulici. Jer takva je to zemlja.
Ma koliko mi krivili ljude, a ne nju ovakvu kakva jest.
Zemlja u kojoj će vam u nevolji, ako tako izaberete, biti
dovoljan jedan kalašnjikov.
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni
stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala
Vijesti.hr