Cijela zgrada strahuje zbog jednog stanara koji se namjerio na stan iznad svojeg, iako u njemu već godinu dana nitko ne živi.
“Čujemo krikove, udaranja, nekakvim metalnim, tupim predmetima, proklinjanja, prijetnje, ne znam da li to mogu usporediti, kao nekakve opsjednute osobe koja ispušta neartikulirane krikove.”
“Počinje svakodnevno, usred noći po nekoliko sati vrištati, udarati, udarati s nečim tako da uništava imovinu. Počeo je, prije je samo hodao po noći, znači usred noći. Sad je počeo i poslijepodne i počeo je nositi oružje. Hladno oružje.”
Govore nam ovo stanari jedne zagrebačke zgrade koji su nas zvali su i molili za pomoć jer nema institucije kojoj se nisu obratili. Ali ništa se nije promijenilo. Svi bi razgovarali, ali zaštićenog identiteta. Jasno je i zašto kad vidite posljedice susjedova divljanja.
“Sa susjedom imamo problema nekoliko godina. Ali prvenstveno su imali problem jedan specifičan stan. Mi smo njega čuli kako vrišti, urla, dere se po noći, ali je to počinjalo s jedanput mjesečno pa smo prelazili preko toga. Ali je to nakon određenog vremena, nakon nekoliko godina eskaliralo. Zadnjih mjesec dva je to prešlo svaku mjeru”, govori jedan od stanara.
Susjed je mlađi muškarac, kažu nam, jak, utreniran i s fiksacijom na stan iznad sebe iz kojeg su vlasnici, zbog ovakvih scena, iselili još prije godinu dana.
“Svi ga mi vidimo, svi poznajemo glas, svi znamo o kome se radi i nitko naravno neće izaći iz stana. Ali on viče, galami, psuje, nekad se ne može ni razumjeti što psuje jer je to toliko glasno, ne možete razumjeti rečenicu, ali se uglavnom svodi na to da je fokusiran da čuje glasove ili buku iz stana u kojem nitko ne živi.”
“Tako da ti napadi i kada traju cijelu noć to nije nikada kontinuirano već je s povremenim prekidima. Kad misli da zovemo policiju, pobjegne, bježi van iz zgrade, onda se ponovno vraća. Opet krikovi, prijetnje, udaranja, razaranja susjedovih vrata. I tako zna po nekoliko sati noću, po cijelu noć, u sred bijela dana, jednostavno ne znam više što učiniti”, prepričava još jedan stanar.
Vlasnik stana odselio se iz Hrvatske. Vrata nam otključava njegova majka koja nas zbog straha također moli da je ne snimamo. Kroz rupe u vratima u stan baca opuške, smeće. Pitaju se kad će na kraju i provaliti unutra.
On to radi, a vas godinu dana ovdje nema, ne samo vas nego nikoga u stanu?
“U stanu godinu dana nikoga nema, a on i dalje to radi i to sve gore i gore, sve češće i češće i to je nešto što je grozno”, prepričava Tihomir, vlasnik stana.
Vlasnik koji stan zbog ove situacije već godinu dana ne može ni prodati ni iznajmiti – javio nam se video pozivom. I pojasnio da je sve počelo i prije nego što se su odselili.
“To je agonija koja traje preko godinu i pol dana gdje je taj susjed koji dolje živi duševni bolesnik fokusiran, targetira nas, govori da mi njemu lupamo, da mi njemu odozgo pravimo neki nered i tako dalje… Počelo je s time da je dolazio lupati na moja vrata, pljuvati i to baš u situacijama kad ja nisam bio kod kuće, kad sam bio na putu, kad je supruga bila sama. Mi smo to redovito sve prijavljivali.”
Lani je tako susjed dobio i mjeru zabrane prilaska Tihomiru i obitelji, na kraju i uvjetnu kaznu zatvora, ali nastavio je s divljanjem. Na fasadi se i sad vide tragovi jaja koja je bacao na njihov balkon.
“Jedno vrijeme je on bio navodno na liječenju nije ga tamo bilo, čim se vratio odmah je nastavio s tim maltretiranjem, lupanjem i mi već zadnjih godina tamo ne živimo mi smo se odselili zbog vlastite sigurnosti. Mi imamo i malo dijete i ja sam u strahu i zabrinut za njihove živote i svoj život naravno”, navodi vlasnik stana.
Susjed živi sam u majčinu stanu. Obitelj je također u Zagrebu, ali kažu nam susjedi – ni na toj adresi nije bilo pomoći.
Jeste probali kontaktirati vlasnicu stana, njegovu majku?
“Jesam u samom početku kad je prvi put došao, kad je prvi put bacao nekakve predmete po našoj terasi, ona je to ignorirala, ona je meni odmah dala na telefon svog supruga, taj suprug je, kad sam mu ja lijepo rekao što se događa, on je rekao: “Da, i?” I tu je bio kraj.”
“To je njihov sin, bez obzira što on nije više maloljetan nego je punoljetan. Neka si izvole, kad imaju već novaca i mogu mu kupiti, mu kupe nešto gdje nije među ljudima. Neka mu kupe nešto izvan Zagreba pa neka onda vrišti pa mu nitko neće skakati po glavi. Znači, prvenstveno roditelji su krivi u ovoj situaciji”, govori susjed.
U težim slučajevima pacijentima se oduzima poslovna sposobnost i dodjeljuje mu se skrbnik. Ako obitelj nije u stanju, najčešće taj posao dopadne socijalne radnike.
“To je vrlo težak i kompleksan problem. U pravilu rješenja su teško dostižna. Naime, čovjek ima svoja prava, on živi u svojem prostoru u kući u kojoj je i kada se dogode takve situacije da ispoljava agresivno ili potpuno neprihvatljivo ponašanje prema susjedima, onda se naravno treba tražiti pomoć”, ističe Štefica Karačić, predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika.
Da bi se nekome uopće oduzela poslovna sposobnost, prvo to treba liječnik predložiti Centru za socijalnu skrb. Potom Centar to upućuje sudu koji donosi odluku. U Hrvatskoj to znači da se jednom osobom bave četiri ministarstva.
“Mi imamo problem te međuresorne suradnje i to je to u našem društvu, nema tog zajedničkog dijela, dovoljnog zajedničkog djelovanja da bi se učinkovito i brzo riješio problem. Nego se u pravilu rade određene faze u postupku i onda se zastane. Najčešće su u ovakvim situacijama ti ljudi u otporu prema liječenju, izbjegavaju liječenje, izbjegavaju bilo koje pomagače i dosta često su teško dohvatljivi. Dođete na vrata, ali vam se zapravo nitko unutra ne oglašava i zapravo ne napravi se posao koji se želio napraviti. Međutim ukoliko se takve situacije ponavljaju treba obavijestiti i policiju”, navodi Štefica Karačić.
“U policiji su rekli zovite, zovite, zovite. I kad zovemo onda govore zašto zovete, mi kad dođemo njega nema. Naravno da njega nema kad on ode. Mislim, koliko je lud, toliko lud nije. On napravi nešto, udara, lupa 15 minuta, ode da vidi hoće li doći policija i onda se opet vrati. Znači, uporno se borimo i s njim i s institucijama”, žali se jedan od stanara, a slično tvrdi i drugi:
“Obratili smo se na sve institucije, u ime cijele zgrade, u ime predstavnika stanara, na HZZO da se pronađe njegov liječnik opće prakse, na centar za socijalnu skrb, na pučku pravobraniteljicu, na unutarnju kontrolu policije, i evo do dana današnjeg se još ništa nije riješilo.”
No i policiji su ruke pomalo vezane. Budući da se sve to događa unutar zgrade, a zgrada je vlasništvo stanara – zakon to ne smatra realnim nego fiktivnim javnim mjestom.
“Realno, javno mjesto je nešto što je recimo trg, park, nešto što je dostupno svima, stanica tramvajska, autobusna i tako dalje međutim kada govorimo o fiktivnim javnim mjestima moramo reći da neće svaka buka i galama u haustoru neće potpasti pod to da je to javno mjesto. Najčešći kriterij je da posljedica te buke, vike i galame bude odnosno utječe na veći krug ljudi odnosno izvan te zgrade. Kada se govori o prekršaju, policija mora zateći, odnosno svjedočiti prekršaju da bi ona utvrdila da li su ispunjeni elementi toga prekršaja, upravo o tome govorimo, dakle ukoliko vi dolaskom na mjesto događaja ne zatičete osobe ne možete potvrditi da je došlo do elemenata koji su potrebni da bi došlo do prekršaja protiv javnog reda i mira. “, pojašnjava Marina Mandić, glasnogovornica MUP-a.
I tako zbog raznih zakona i puste papirologije trpi i, u ovom slučaju taj koji uznemiruje i oni koje uznemirava. Pomoć treba i njemu i njima. A susjedi je, čini se jedino mogu dobiti privatnom građanskom parnicom.
“Oni mogu pokrenuti, a to je izuzimanje iz suvlasničke zajednice. To je predvidio Zakon o vlasništvu članak mislim da je 80. gdje suvlasnici mogu pokrenuti takav postupak i mogu zapravo tražiti da se taj pojedinac izuzme iz njihove zgrade”, kaže Marija Sesar, glasnogovornica GSKG-a.
U hrvatskoj praksi to je moguće, ali se, kažu nam, provelo samo jednom do sad. Obično se stvari tijekom parnice riješe jer na taj način onaj koji zlostavlja susjede može ostati bez nekretnine, pa taj argument najčešće prevagne da se sam odseli. Ili, što je češće, susjedi uzmu stvar u svoje ruke jer više ne mogu čekati ni trpjeti.
“Živimo u nervozi, u strahu, budimo se anksiozni ako uopće spavamo. Nekad se zna dogoditi da cijelu noć ne spavamo zbog tih urlika. I kad oni prestanu teško je opet zaspati, budemo uznemireni”, govori jedan od stanara.
U međuvremenu, dok smo radili ovu priču, odvjetništvo je donijelo rješenje prema kojem se pomahnitalom susjedu brani posjećivanje spornog kata i nalaže redovito javljanje policiji. U istražni zatvor ga, kažu, neće poslati jer je izrazio spremnost da se udalji s te adrese. A što će biti s njim ako do toga i dođe – to još nije došlo na red. Nadaju se svi da neće biti jedan od onih sa stupaca crne kronike na kojeg su svi upozoravali, ali eto – nije se moglo ništa dok nešto ne napravi. Pitanje je samo kome – sebi ili nekom drugome.