Skromno obilježavanje okrugle godišnjice oslobođenja Karlovca od
njemačkih okupatora i njihovih pomagača, ustaških domaćih
izdajica, donijelo je tri znakovita momenta od kojih bi samo
jedan mogli svrstati u red pozitivnih. Ovaj put se uz razvalinu
spomenika narodno oslobodilačkoj borbi uz okupljenu starčad
pojavio glavom i bradom gradonačelnik Karlovca što je događaju
dalo određenu težinu i potvrdu službene politike da se prije 70
godina vodila pravedna borba za oslobođenje zemlje od zla, baš
kao što se pravedna borba vodila i točno pola stoljeća kasnije.
Gradonačelnik je u uputio par riječi “prevedenih” na njegov
specifično naglašeni katolički svjetonazor što možda i nije
sasvim prigodno s obzirom na prirodu borbe koja je vođena na
prilazima Karlovca u svibnju 1945. i ekstremni sekularizam
pobjednika, ali bar nije produbljivao stare ideološke podjele.
Za razliku od njegovog stranačkog kolege iz Slunja Jure Katića
koji je na isti dan u Veljunu grubo relativizirao zločin iz 1941.
opravdavajući smaknuće 525 srpskih seljana odmazdom zbog ubojstva
jedne jedine osobe, mlinara hrvatske nacionalnosti. To, prema
relevantnim povijesnim izvorima, čak nije ni činjenično točno,
ubojstvo mlinara nije imalo nacionalnu već mnogo prozaičniju
podlogu. Ali i da je, da su ga ubili Veljunčani, relativiziranje
smišljene ustaške politike “trećinu Srba pobiti, trećinu
potjerati, trećinu prekrstiti” odmazdom za nekakvo ubojstvo
iz strasti ili koristoljublja u 2015. godini može biti djelo samo
nepismenog bijednika ili pokvarenog manipulatora koji ovom
društvu ne želi dobro. Ne znam je li Katić prvo, drugo ili oboje
od ovoga, ali kao gradonačelnik i javna osoba postupio je iznimno
glupo. S druge strane, gesta gradonačelnika Jelića je mudra i
politički korisna jer antifašizam je, hvala bogu, i dalje
na cijeni u zapadnoj civilizaciji, pa ako se s njim svijet kiti i
hvali, krajnje je neracionalno u državi koja je imala jedan od
najjačih antifašističkih pokreta sramiti ga se. Pa vam se izvana
lijepe etikete nazadne, mračne zemlje, pa pljušte kazne i osude
jer se na stadionima viče “za dom spremni”, a vi se branite kao
dijete da je to stari hrvatski pozdrav. Kao da jedna tribina
navijača u Munchenu digne ruku u nacistički pozdrav, a opravdava
se činjenicom da se tako pozdravljalo Julija Cezara u starom
Rimu. A tribine viču kako viču jer mladima već četvrt stoljeća
javni prostor zagađuju Katići i slični.
U tom smislu, bez zadrške je za pozdraviti gradonačelnikov potez.
Ono što ne bi pozdravili, a čita se između redaka, je činjenica
da je i on iskoristio događaj da – valjda u skladu sa stranačkom
politikom – na inteligentan način započne proces revizije
povijesti. Baš onako kako je to napravila predsjednica RH
Grabar-Kitarović odlaskom u Jasenovac mimo protokola komemoracije
i još više riječima koju njen prosječni birač ne razumije. Kao da
se kandidira za tradicionalni natječaj za najbolju novu hrvatsku
riječ osudila je zločine “bespridržajno”, a u svom zapisu u
knjigu utisaka napisala je s jedne strane kako su žrtve ljudi
koji imaju svoja imena i prezimena, a onda u osudi politike i
ideologije koja je dovela do masovnog ubijanja po rodnoj osnovi,
zaboravila identificirati tu ideologiju i provoditelje te
politike. Forma je ispunjena, zatucaniji dio desnog biračkog
tijela neće zamjeriti predsjednici jer nemaju pojma o čemu ona
zapravo govori, a na stadionima će se i dalje uzvikivati ustaški
pozdravi, jer eto, zločinačke politike i ideologije nemaju imena
i bolje je mladima ne docirati razliku između dobra i zla.
Vuk sit, ovce na broju. U takvu HDZ-ovu strategiju konzervativne
revolucije koja uključuje i “peglanje” prošlosti, gradonačelnikov
plan iznesen na karlovačkoj proslavi 70-godišnjice oslobođenja
Karlovca se savršeno uklapa. I tu dolazimo do drugog znakovitog
momenta s početka, ovaj put u negativnom kontekstu. Ideja
je, dakle, posredno ugasiti proslavu 6. svibnja kao dana
oslobođenja iz kolektivne memorije i “utopiti” ga u prikladniji
dan 9. svibnja kad cijela Europa slavi dan pobjede nad fašizmom,
a i 1950. je na taj datum predstavljena “Schumanova deklaracija”
kao zametak današnje Europske unije. Pa ćemo na tim slavljima
moći još općenitije govoriti o dobru i zlu, relativizirati i
zapravo novim generacijama kamuflirati istinu o modernim
temeljima ove države, koji su se stvarali u rovovima oko Karlovca
prije 70 godina, jednako kao što su se branili prije 20 godina. A
te nove generacije će urlati na stadionu “za dom spremni” misleći
da tako iskazuju domoljublje. Priznali to ili ne, svojim smo
(ne)činjenjem stvorili društvenu klimu u kojoj su stasale nove
generacije prijemčive za fašistoidne ideje.
O tome što o tim temeljima zapravo mislimo najbolje govori slika
s proslave. Uz davno minirani spomenik, uz mladog gradonačelnika
sve same sijede glave, većina svjedoci vremena kojima sad odaju
počast. Da povjerujemo da je u Karlovcu antifašizam prihvaćena
civilizacijska tekovina moći ćemo reći tek kad vidimo da na
proslavama ovakvog tipa školsku djecu koju su organizirano dovele
škole. Da čuju i da uče.
Treći znakovit moment spominjemo tek usput. Gradonačelnik je bio
dovoljno mudar i praktičan političar da se pojavi na proslavi.
Njegovi oponenti s ljevice nisu. Tko bi držao nešto do njih kad
oni sami ne drže mnogo do nečeg što bi im već i po ideološkoj
vokaciji moralo biti u krvi?