U nizu specifičnosti, posebno mjesto u “leksikonu” socijalizma
svakako ima i pojam udarnika i udarništva. Korištena u
Jugoslaviji i Sovjetskom Savezu ova je riječ označavala super
sposobne i motivirane radnike koji su višestruko prebacivali
norme na svojim poslovima i zbog toga imali status svojevrsnih
zvijezda i “celebritya” u društvu.
Kad je poslije antifašističke “revolucije”, provedena i ona
socijalistička, pa su velikaši svih vrsta, Crkva, kulaci i krupni
industrijalci razvlašteni, a imovina podruštvljena ili
podržavljena, sirotinja je mislila da je dočekala svojih pet
minuta. Na neki način i jest, stvari su funkcionirale da se u
materijalnom smislu ima onoliko koliko je potrebno za život i da
se društveno bogatstvo što ravnomjernije raspodjeli, ali uvijek
je bilo jednakih i jednakijih. Dok je bilo ideala, bilo je i
entuzijazma pa su ljudi radili danonoćno u izgradnji boljeg sutra
za sve. Onda su imovinske razlike počele rasti i u socijalizmu, a
udarnici su brzo shvatili da se ni u socijalizmu do bogatstva ne
dolazi s lopatom u ruci, pa su udarničke pjesme zamijenili
ciničnim doskočicama poput “ne možete vi mene toliko malo platit
koliko ja mogu malo radit”.
Kao što su partizani uz antifašizam uvalili i marksističku
revoluciju sovjetskog tipa, tako su 1990. neki novi revolucionari
uz željenu demokratsku revoluciju donijelu i privatizacijsku
revoluciju nad društvenom imovinom svih građana, a o tome, koliko
se sjećamo, nitko građane pitao nije. Pa smo dobili stoljetnu
pljačku, projekt 200 bogatih obitelji i gomilu “stoke sitnog
zuba” i još niz neshvatljivih fenomena. Kad danas vidimo da su
nam zvijezde i “selebritiji” modni mačci i našmrkane manekenke s
kojih samo što ne visi cjenik usluga u najstarijem zanatu na
svijetu, nekako bi najradije pobjegli nekud, pa makar i nazad u
zemlju koja je kroz njegovanje kulta rada promovirala težak i
pošten život. Ovaj put od zaborava čupamo karlovačke udarničke
“selebritije” iz teksta Karlovačkog tjednika od prije 40 godina u
kojem se zbrajaju dostignuća u 30 godina od 2. svjetskog rata.
“Kako smo rasli”, Karlovački tjednik, 25. prosinca
1975.
…Mladi ciglar, 19-godišnji Mato Bubanj, prvi je ciglarski
radnik u Jugoslaviji koji je izvršio svoj petogodišnji plan
zacrtan 1950. godine. Za to mu je trebalo dvije godine, 11
mjeseci i 10 dana. Tada je pisao predsjedniku Titu i naveo da
svaki dan vadi iz peći 6000 komada cigle, a norma je 3240 komada.
Pletilac čarapa Marko Palajsa prvi u Jugoslaviji prelazi na
pletenje s dva stroja. Pet puta je udarnik. I njegovi drugovi
usvajaju Markov sistem pletenja i uspijevaju ispunjavati normu,
mada im je tada nedostajala polovina stručne radne snage.
Tkalja Ljubica Tibljaš i njena brigada neprekidno prebacuju
normu. Ljubica prednjači s 300 posto ispunjenja norme i
višestruki je udarnik. Njena drugarica Paula Majoli 23 puta je
udarnica, Njih dvije zovu na predavanja da ispričaju kako ruše
norme. Pišu im vojnici s granice, mornari iz Divulja,
pioniri…bodre, pohvcaljuju…
Željezničari Stjepan Bertović i Mile Ivković prevoze 1950. godine
neviđen vlak. Od Srpskih Moravica do Karlovca dovezli su 9.
svibnja teretnjak koji se sastojao od 195 vagona i tako su gotovo
peterostruko premašili normu! Dobivaju za nagradu satove…
U Karlovcu radi sedam heroja rada. Na stotine bezimenih
trudbenika radilo je na podizanju Karlovca. Ovo što smo napisali
nije bilo ni izdaleka sve što se moglo reći za sve te naše radne
ljude koji su uz nadčovječanske napore stvarali kamenčić po
kamenčić ovo što imamo danas. To je generacija koja će se pamtiti
isto tako kao i i tisuće onih što su se s puškom u ruci borili u
NOR.
Pripremio Tihomir Ivka