Matija Štefančić, donedavno nogometaš, a od proljetnog dijela sezone i trener NK Karlovca 1919, jedan je od nažalost rijetkih Karlovčana vezanih uz nogomet, o kojem sugrađani imaju gotovo nepodijeljeno pozitivno mišljenje. Nije ovo mjesto za ulazak u priču o tome je li negativno raspoloženje građana prema gradskom nogometnom klubu posve objektivno ili pretjerano, ali nema sumnje kako postoje konkretni razlozi zašto je Štefančić uglavnom izdvojen iz priča o karlovačkim nogometnim negativnostima. Nije tome naškodio ni loš proljetni start karlovačkih nogometaša, jer, nažalost, vrlo je malo onih koji u ovim trenucima gradski nogomet uopće prate. U nadi da ipak dolaze bolja vremena, razgovor s Matijom Štefančićem otvorili smo pitanjem o njegovom najnovijem angažmanu…
Kako je biti trener igračima s kojima si do jučer igrao? Misliš li da to pomaže ili odmaže autoritetu?
– Sigurno je da se situacija malo promijenila, ipak je biti trener puno odgovornije nego biti igrač. No, moram pohvaliti svoje donedavne suigrače da su više nego korektni prema meni danas kao treneru, nitko se ne pokušava “švercati” na račun dugogodišnjeg prijateljstva, izbjegavati treninge i obaveze. Rezultati zasad, nažalost, nisu blistavi, ali vjerujem da će i na tom planu uskoro krenuti na bolje (razgovor smo vodili prije jučerašnje pobjede Karlovca 1919 kojom je prekinut neugodan niz loših proljetnih rezultata, op. a.).
Na klupu seniorske momčadi došao si dosta naglo i površnim pratiteljima nogometa pomalo neočekivano, jer još u jesenskoj sezoni bio si na terenu – imaš li ambicija ozbiljnije ostati u trenerskom poslu?
– Ne bih rekao da sam na trenersku klupu naglo uletio s obzirom da sam već osam godina trener u klubu a dvije vodim školu nogometa NK Karlovca 1919. Vodio sam gotovo sve selekcije od karlića pa danas do seniora, imam UEFA A licencu šta je druga po snazi licenca u svijetu nogometa. Na ljeto planiram upisati i UEFA PRO trenerski tečaj, dakle svakako imam i planove ostati u trenerskom poslu. Zaposlenik sam, odnosno profesionalni trener pod ugovorom s Karlovačkom športskom zajednicom već tri godine. Naravno da oni koji su bliže nogometu znaju da sam dugi niz godina trener, a jasno mi je da oni koji manje prate misle da sam uskočio direktno iz kopački u trenerske tenisice, no to ipak nije točno.
Zapravo sam mislio na nagli “skok” prema seniorima, jer smo te dosad vezali uz rad s najmlađima. S kim je zapravo lakše i ljepše raditi?
– Svaka selekcija ima svoju draž, no rekao bih da je s limačima raditi lakše, a sa seniorima ljepše!
Što se tiče nogometne karijere, kada se osvrneš na nju, jesi li zadovoljan postignutim ili misliš da se moglo i više?
– Nogometna karijera je bila takva kakva je. Bilo je lijepih dana, prvoligaških iskustava, ali kad podvučem crtu moj subjektivni dojam je da sam ipak mogao puno više. Zeznuo me malo i lokal-patriotizam, uvijem mi se bilo teško odvajati od Karlovca i gdje god bih igrao koristio sam svaku sekundu da dođem kući. Bilo je i inozemnih ponuda, ali na kraju bih uvijek popustio zovu Karlovca. Svugdje je lijepo, ali doma je najljepše!
Bio si u Dinamu ali nisi zaigrao u službenim utakmicama. No, zato si im nakon toga rado zabijao, s Međimurjem dva puta, a kasnije si im zabio gol i igrajući za Karlovac, jel to bila neka mala osveta?
– Da, imao sam potpisan četverogodišnji ugovor s Dinamom, ali odradio sam samo dvije godine i nažalost bez nastupa u službenim utakmicama. Kada se sada osvrnem na sve to možda je Dinamo ipak bio preveliki zalogaj za 19-godišnjaka, pogotovo u ono vrijeme i s onom momčadi. No, teško je bilo odbiti takvu ponudu, još kao dijete sanjao sam da u dresu Dinama zabijem gol Hajduku. Nije se dogodilo, ali mislim da je jednako, ako ne i ljepše, bilo 2011. godine zabiti pogodak Hajduku na Poljudu u dresu NK Karlovca u našoj pobjedi 3:2! Što se tiče Dinama, da, ispada da su mi ležali – postigao sam dva pogotka u svojoj prvoligaškoj sezoni u Međimurju, a zabio sam im i u dresu Karlovca na Maksimiru, kada smo remizirali 1:1 na kraju naše prve prvoligaške sezone. I danas mi je žao da nismo pobijedili u toj utakmici, to bi zaista ostalo za povijest.
Brzina ti je uvijek bila jača strana što nije ni čudo uzevši u obzir majku, Jelicu Pavličić-Štefančić, svjetsku rekorderku na 400 metara. Ali, jesi li si kad mjerio vrijeme na 400 metara? Jesi li mogao otrčati brže od tih čuvenih 50.98 ili je mama ipak rekorderka u obitelji?
– Brzina mi je bila vrlina a sporost mana haha. Ma istina, geni su morali pomoći po pitanju brzine, bio sam prilično brz za nogometaša tako da sam dosta koristio tu prednost. Ali nikada nisam bio brži od mame, niti na 100 niti na 400 metara, pa ja 400 metara ne mogu niti istrčati haha. Kada pogledam sve te njene rekorde dobijem dojam da se ja nisam niti bavio sportom. Mama je bila rekorderka na svjetskoj razini, još uvijek drži brojne hrvatske rekorde, kako tek ne bi bila rekorder u obitelji!
Imaš li kakvih hobija i zanimacija izvan nogometa, s kojim te svi uvijek povezujemo?
– Volim otići na pecanje, a sportsku karijeru započeo sam u tenisu pa se planiram uskoro češće pozabaviti i tim sportom.
Razgovarao: Darko Lisac