Što sve od suvenira Paviljon trenutno nudi, tko su autori tih suvenira…? I je li sve u njemu na prodaju ili ima stvari koje ne bi nikada prodala? Ako krenem suhoparno poslovno, počnem s rečenicom: U ponudi Paviljona Katzler imamo razglednice, magnete, keramičke suvenire… Ne volim tako nabrajati jer to nikome ništa ne govori. Suveniri su pripovjedači lokalne kulturne baštine duboko ukorijenjeni u lokalnu povijesnu priču, oni su mali osobni zavjet mjestu koje smo posjetili. Suveniri Karlovca u Paviljonu djelo su članova udruge, karlovačkih kreativaca koji jako dobro poznaju dušu, kulturu i povijest grada. Osnovni suvenir svakog mjesta je razglednica, imamo 9 osnovnih motiva i stotinjak varijacija od povijesnih i prigodnih do šaljivih. Keramičke suvenire rade dvije karlovačke keramičarke, predivne žene, Lidija Maček Stanić i Nela Zovko, drvene suvenire osebujni Slaven Kambić, čarobne staklene tiffany-tehnikom Marijan Mrljak, neobičan nakit s karlovačkim motivima Leopoldina Domitrović, kreativne prigodne čestitke i aranžmane Dunja Štajcer, grafički oblikovane delicije Neven Cetinjanin… pa eto, ima nas. A ima i suvenira. Tu su još i neizostavni Dinko Neskusil i Alen Pajtak spremni za svaki savjet u bilo koje doba. I moja logistička i ina potpora od dva draga stvorenja koja sam rodila, Tina i Demjana. I da, od suvenira, imamo i Karlovačku maglu! A odgovor na ovo drugo pitanje možemo razviti na razne filozofske načine ako krenemo s izrekama da svaka roba ima svog kupca i sve je na prodaju, ali ovisi o cijeni. Ali pojednostavit ću – muzejski dio Paviljona nije na prodaju. Osim u slučaju da mi netko ponudi nemoralno visok iznos za staru Remingtonku. U tom slučaju, i ona je na prodaju, ako količina novaca bude dostatna za ispiranje moje grižnje savjesti Karipskim morem. Obitelj Katzler prvenstveno je bila poznata po cvjećarstvu, je li preživjelo još što od tog posla? Katzlerovi su, kao i svi obrtnici tog doba, dali veliki obol svemu što se događalo u Karlovcu. Od cvjećarskog obrta nije ostalo ništa, pokušali smo to modificirati kroz zarobljene mirise cvijeća u bočicama Karlovačkog parfema kao jedinstvenog suvenira. Ali, iako tradicija cvjećarstva nije preživjela, preživjelo je puno toga što su Katzlerovi podupirali tijekom zlatnog doba obrtništva u Karlovcu. Volim to gledati kao dio obiteljske tradicije. Obitelj je bila dio grada, utemeljili su, uz druge građane, Prvo hrvatsko pjevačko društvo Zora, Hrvatski dom, Vatrogasno društvo i još mnoge druge stvari koje još uvijek žive u Karlovcu.
Sjećam se jedne tvoje izjave da mi gunđamo kako su ulice prljave, dok su turisti oduševljeni čistoćom grada. Kakve su inače percepcije Karlovca od strane turista?
Volim turiste i sve posjetitelje Karlovca, uvijek mi pokažu sliku grada na drugačiji način od onoga kojim ga mi vidimo svakodnevnim užurbanim poslovnim prolaskom. To je kao i kad povedete svog trogodišnjaka u šetnju gradom, zapazit će detalje koje do sada niste ni znali da postoje. Da, doista su turisti impresionirani čistoćom gradskih ulica i parkova. Taj ekološki aspekt se savršeno dobro prepoznaje u iznenađenju turista iz svjetskih metropola koji čudom gledaju naše rijeke koje, kako kažu, imaju dno. Pa zar vaše rijeke nemaju dno, pitam ih u čudu. Vaše su rijeke čiste i bistre i vidi im se dno, naše to nemaju, kažu. Zaboravljamo katkad neke vrijednosti, nama je Korana sasvim normalna takva kakva jest. Nekima je to doista čudo od rijeke.
Imamo i Kinesku četvrt, jedinu Kinesku četvrt u svijetu bez ijednog Kineza. I takva današnja devastirana i urušena, nekima je savršena povijesna priča o graditeljstvu starih majstora.
Imamo jedinstvene 3D parkove, kako ih nazivaju gosti s Dalekog istoka. Imamo i šumu na rubu grada koju nitko nije planski sadio. Imamo izvor pitke vode skoro u samom centru grada, na obali Korane. Pitka voda iz zemlje??? A nije zapakirana u PVC ambalažu?
Upravo ta iskustva kroz osobni kontakt s turistima, poslužila su mi da napišem tekstove na stranici Visit Karlovac i zahvaljujući Marini Burić iz TZGK ugledali su svjetlo dana i služe dalje promociji Karlovca. Nadam se dobroj.
Što radiš u slobodno vrijeme? Ima li ga uopće uz posao u i oko paviljona?
Kad čovjek radi ono što voli, onda je posao i dio života i životnog stila. Sve se većinom vrti oko Paviljona. Bijeg od posla kojeg radim za plaću i volontiranja oko i u Paviljonu, nalazim u prirodi. Volim pobjeći u tišinu i mrak neke špilje ili jame sa svojom ekipom speleologa ili nestati u bespućima Velebita. Tamo gore na vrhu neke stijene ili tamo dolje u tišini krških dubina, najčešće nađem sebe. Ponekad je to susret iznenađenja, a ponekad se nas dvije Morane tako lijepo napričamo kao da se oduvijek znamo.
Pa kad već pričamo u pjesničkom stilu, evo jedne pjesme za kraj, nešto što volim raditi kad ne radim. E. A. Poe – Gavran (prijevod na karlovački):
VRANA (KARLOVAČKI GAVRAN)
Ajnkrat jedne kmične noći, ja si gruntah u samoći,
Čitah črne, prašne libre, kaj u sebi dunsta skriše;
Dok sam spati skoro štel, negdo mi je zakucal,
Na oberliht mi zakucal – zakucal mi tiho – tiše –
“Šalabajzer”, ja zanjorgah, “kaj se smuca i uzdiše,
Samo to i nikaj više.”
Hak od oberlihta otprem, kad uz velku halabuku,
Gizdava mi vrana uđe, kaj iz drevnih dana stiže,
Ni moj naklon, kistihand, niti majhni pomozbog,
Kakti fićfirić il frajla durh šlafcimer se samo diže,
I na šamrleka sleti, kaj je oberlihtu bliže
Sleti, čepne, nikaj više.
A ta vrana, niškoristi, na šamrlu samo vrišti,
Ko Maričin duh me tišti, a brlja je niškoristi;
Oko joj je neurozno, urokljivo i fest grozno,
Munja joj iz njega bliska, ko da mi se šalung stiska,
Herc-infarkt me bude strefil, to svi strahi izviriše,
A vrajžja se tica njiše, na šamrleku uzdiše,
Furt mi kvoca – nema više!
Razgovarao: Darko Lisac