Što je svijet civiliziraniji, logično je da bude sigurniji. Tako
bi trebalo biti. No, ako u zadnjih par desetljeća pogledamo samo
na donos prema roditeljskom nadzoru nad djecom, čini se da je
svijet sve opasnije mjesto. Nekad su gomile klinaca skoro manjih
od školskih torbi bili normalna pojava na cesti, danas ih se vozi
u školu i čeka pred školom da ih se vozi doma, nekad su parkovi,
igrališta bila puna djece koja se igraju i skaču bez nadzora
roditelja, klinci su nekad imali poderana koljena od padova s
bicikla, koturaljki, romobila…, danas izgledaju kao Ninje
kornjače pod silnim štitnicima i kacigama. Živimo u vrijeme kad
od medija i društvenih mreža ne možemo pobjeći od bombastičnih
loših vijesti i tragedija, pa valjda mislimo da će otrovni krpelj
ugristi, kamion zgaziti, pedofil napastvovati, terorist ubiti,
diler drogom navući…, baš naše dijete. Svijet je uvijek bio i bit
će – između ostalog – opasno mjesto, pa je oprez kao odluka
inteligentnih ljudi dobrodošao. Ali u malim dozama. Jer, struka
se slaže, pretjerana roditeljska briga nije zdrava i ne vodi
stvaranju komunikativne i samopouzdane osobe. Upravo iz tih
razloga sad se u svijetu i zakonima počinje kotač okretati
unazad. tako su, recimo, u američkom Utahu prošle godine donijeli
zakon o takozvanom “free-range” roditeljstvu koje uključuje sve
ono što je nekad bilo normalno, a više nije normalno: da dijete
samo ide pješice u školu, da se bez nadzora roditelja igra vani i
slične aktivnosti koje čine normalno djetinjstvo.
Kod nas nije tako drastična situacija da bi morali pisati zakon
po kojem puštanje djece da idu sama u školu nije zanemarivanje,
ali ne bi nam škodilo društvenog poticaja da okuražimo sebe i
djecu na veću samostalnost i život ispod staklenog roditeljskog
zvona. Vrtići i škole su nužan i sjajan način socijalizacije, ali
dalo bi se to još malo proširiti da se i djeca i roditelji
oslobode pretjeranog straha od vanjskog svijeta. Kako? Evo,
naišli smo na jedan davnašnji primjer iz lokalne karlovačke
prakse koji ni 60 godina kasnije ne zvuči kao loša ideja.
“Dječji kamp na Korani”, Karlovački tjednik, 9. srpnja
1959.
Općinski odbor Saveza društava “Naša djeca” zaključio je na
posljednjoj sjednici Izvršnog odbora, da se na Korani otvori kamp
za predškolsku djecu. U kampu, koji će kako se predviđa biti
otvoren oko 20. ovog mjeseca, radit će dnevno dvije smjene, od
kojih će svaka moći primiti do 200 djece. U kampu će biti
podignuti šatori, pod kojima će djeca provoditi dan, a spavat će
kod kuće.
Do sada se prijavilo za ljetovanje u kampu oko 150 djece, koja će
plaćati dnevno 15 dinara, samo za najneophodnije potrebe. Djeca
će dobivati hladan obrok, a bit će pod nadzorom stručnog
odgojitelja, kojem će u radu pomagati dvije drugarice. U kampu će
biti uređeno dječje igralište, a djeca će imati na raspolaganju i
najraznovrsnije igračke. Ovakav način ljetovanja za djecu, koju
roditelji ne mogu poslati na more, naišao je na dobar odaziv
roditelja, jer je vezano uz minimalne izdatke, a za djecu je
zdravo. To je ujedno prva pokušaj u našoj republici da se otvara
ovakav kamp za predškolsku djecu. U kamp će biti investirano
preko 100.000 dinara, a u investiranju će učestvovati pored
Općinskog odbora Saveza društava “Naša djeca” i Narodni odbor
općine. Kamp će ove godine biti otvoren svega jedan mjesec, ali
se predviđa da idućih godina kamp radi tokom cijelih školskih
praznika.
Pripremio Tihomir Ivka
