Imao si i sam pokušaj s tjednikom 7dana… imaš li ambicija da ponovno pokušaš nešto slično? Ili da, kao poznati veliki dugoreški lokalpatriot, možda pokreneš nešto i u Dugoj Resi, bilo u tiskanom obliku, bilo u obliku portala?
– Postoje političari iz tog doba koji su učinili značajan napor da ga unište, no 7dana bio je projekt skupine nadobudnih klinaca bez znanja, iskustva i kapitala kojemu je propast bila zapisana u zvijezdama čim je krenuo, tako da, ono, džaba su krečili. Nitko normalan danas se ne bi upuštao u pokretanje tiskovine. Portal, da. No, ja sam u neku ruku dio KAportala, ne novinarskog tima, već sa svojim prijateljima Vedranom Gvožđakom i Robertom Fajtom, s kojima sam tamo i poslovni partner, zajednički pripremam projekt koji nema baš nikakve veze s novinarstvom. Prilično smo u njemu poodmakli, prošli smo ključnu točku svakog biznisa u Hrvatskoj, onu “što je meni ovo trebalo”, pa se nadam da će uskoro ugledati svjetlo dana. Od lokalnog novinarstva sam daleko miljama i ne mislim mu se ozbiljno vraćati, barem ne u bližoj budućnosti. Što se Duge Rese tiče, ja sam dijete radnika Pamučne industrije koji su oboje završili na burzi nakon kraha fabrike. Mislim da mi druge reference za titulu Dugareščana ne trebaju, iako mi je i onaj “dugarejsa” naglasak prilično jaki adut. Ne postoji nijedan grad na svijetu u kojemu bih se mogao osjećati doma, osim u Dugoj Resi. Razmišljali smo da je učinimo velikom, da je proširimo do Beča, što bi nužno značilo aneksiju tvojeg Karlovca, ali ćemo ipak s tim pričekati dok ne izgradite sustav obrane od poplava i uredite Zvijezdu, znači negdje do kraja idućeg stoljeća.
Čitaš li i sam novine? Ne u smislu čekiranja o čemu piše konkurencija već baš iz gušta? Ako čitaš – što čitaš?
– Ako govorimo o tiskovinama, onda Jutarnji i Večernji, Globus i Nacional. Na webu pratim N1, Telegram, Novosti, Index, malo virnem što moj prijatelj Kundić radi na Novom listu. Tiskano izdanje Jutarnjeg pročitam u PDF-u večer prije izlaženja tako da ga nemam potrebe kupovati sutradan. Ipak, vikendom svejedno kupujem, jer mi nedostaje listanje i prsti crni od tinte. Na moru se uglavnom rješavam digitalija, pa su novine obavezno štivo, to je onda totalni zen. Prilično pratim medije u regiji, u Bosni pogotovo, prvo je to bilo “čekiranje”, no onda sam se navukao. Možda i zato što sam se navukao na samu Bosnu, jer ima krasne ljude koji iz nekog razloga polude kad uđu u politiku. Slično je i kod nas.
Jesi li kada odbio zadatak? Ili ga, barem, jako nevoljko odradio i osjećao se loše nakon toga?
– Jesam, oboje. Nisam želio raditi priču o Dugorešanki koja je prošle godine u Splitu u prometnoj nesreći usmrtila djevojku i pobjegla s mjesta događaja. To je bila nacionalna tema, mi smo iz istog grada, poznajem je još iz osnovne škole i imamo zajedničke prijatelje. Logično je da su urednici očekivali da ću to odraditi jer sam dobro informiran, kao što su kolege iz drugih medija iz istog razloga tražile moju pomoć. Međutim, sve ove pobrojane činjenice meni su bile razlog da tu priču ne radim. Nije to odbijanje zadatka na način da ti sada nekome odbrusiš: “Nema šanse da ti to radim!” Radi se o razgovoru s urednikom kojemu objasniš kako stvari stoje i tražiš da te izuzme iz priče. On kaže: “Razumijem, sve pet!”, i taj posao povjeri nekom drugom. Nikad s nekim od urednika nisam ušao u konflikt, vjerujem da cijene moj pošteni pristup poslu, tako da nikada nisam ni dobio neki zadatak koji se protivi zdravom razumu i mojoj savjesti, ako se takvi zadaci uopće dijele. Taj slučaj mi nije prvi takav, a vjerujem da neće biti ni zadnji. Puno su gore situacije kada nešto odradiš, a osjećaš se loše. Za Božić 2017. godine sam odradio priču o ženi iz Ozlja čiji sin je poginuo u prometnoj nesreći sletjevši u Dobru. Automobil je bio na čuvanju u policijskim prostorijama. Bila je uvjerena da je u tom periodu netko od policajaca iz prtljažnika ukrao mladićeve role, a ona je silno željela da ih vrate, jer joj je to užasno puno značilo. Njezina je priča bila strašna, emotivno preteška, ali kontra svim činjenicama. Danima sam vagao raditi to ili ne, konzultirao se s urednicom i na kraju odradio, možda dijelom i da toj ženi olakšam silnu bol. Međutim, to je njoj samo dalo krila da napada policajce, čak i one koji s nesrećom ni s rolama nisu imali nikakve veze, jer je njoj u svoj toj boli i to što novine pišu o rolama bio svojevrsni dokaz da je u pravu. Nikad nećemo doznati što se dogodilo s rolama, jesu li završile u Dobri, ili ih je netko možda zametnuo, ili možda doista ukrao. No, isti onaj unutarnji glas koji govori bravo kada napraviš dobru stvar, u ovom slučaju me baš izmučio, jer sam moguće povrijedio policajce koji su radili očevid te nesreće, a njoj zapravo samo odmogao. Moram biti pošten i priznati da bi Mario Pušić otprije 15 godina odradio priču o nesreću u Splitu bez problema, a ni s ovom drugom ne bi imao dvojbi.
Vezano na to – tko radi, taj i griješi, no je li ti se ikad dogodila pogreška za koju si zaista zamjeraš?
– Svima se događaju, želio to priznati ili ne. Radeći reportažu iz Vukovara povodom godišnjice pada grada dozvolio sam da grupa branitelja svojeg zapovjednika proglasi dezerterom jer je otišao u proboj a nije im se javio. Svi su oni tamo svojevrsni heroji i kada ti netko opisuje konkretan događaj, kada kroz njega radiš neku rekonstrukciju koju ne problematiziraš i ne propituješ jer su sugovornici autentični, čini ti se da je to ok. Ali, nije ok, jer nisi čuo drugu stranu i pustio sam tekst da je nisam čuo. Prije nekoliko godina radio sam reportažu o nekim šumarskim igrama u Gorskom kotaru koji tamošnji šumari pripremaju za svoje kolege iz cijele Europe. Svakako bude i druženja, no ja sam preveliki naglasak stavio na taj drugi dio, oprema teksta je bila grozna i ispalo je da svi po cijele dane samo piju. Radio sam ispovijest žene koja je susjeda optužila za silovanje, protiv njega je tada bila pravomoćna optužnica, pa sam mu objavio identitet. No, on je tijekom suđenja oslobođen krivnje zbog nedostatka dokaza. Muškarcu iz Draganića kojega su mjesni Romi držali kao roba objavio sam identitet i fotografije. Ok, i drugi su, ok, imao sam dozvolu člana njegove obitelji, ali loše sam se zbog toga osjećao. I ima jedan događaj zbog kojega mi je posebno žao, nisam omanuo profesionalno, ali jesam ljudski. U srpnju prošle godine sam radio priču o Stipi Golcu, akademskom slikaru koji je i pisac aforizama. Poklonio je po jednu svoju grafiku meni i kolegi fotoreporteru Robertu Fajtu, a mi smo mu obećali razviti i donijeti njegove portrete koje smo upravio napravili prvi puta kada dođemo u Gospić. Nakon što smo objavili tekst nazvao me i zahvalio te podsjetio za one fotografije. Nismo to napravili, iako smo išli poslije u Gospić u nekoliko navrata, jer smo imali važnijeg posla. Stipe je umro u prosincu. Ne znam kada sam se jadnije osjećao u životu nego u trenutku kada sam čuo tu vijest.
Imaš li nekih želja za budućnost… vidiš li se na nekom uredničkom mjestu? Ili kao dopisnik iz Buenos Airesa?
– Razmišljajući o intervjuu i tvojoj “narudžbi” da razmislim o nekim anegdotama palo mi je napamet da napišem knjigu, haha! Ne vidim se na uredničkom mjestu. Dok budem u novinarstvu, bit ću samo novinar. Dobivao sam ponude za posao ranije iz više medija, sve sam odbio, tako da ću to sigurno i dalje raditi u Jutarnjem listu (ako me oni prije ne otjeraju). Mislim da su te novine zanatski najkvalitetnije, s urednicima imam izvrsnu komunikaciju i stvari dobro funkcioniraju. Volio bih nekome danas-sutra prenijeti svoje iskustvo, kao što je meni moj prvi šef prenio svoje. Ne možeš to naučiti iz nijednog udžbenika. Buenos Aires je sasvim logična opcija ako se Duga Resa jednom proširi do Južne Amerike.
Uz brojne obaveze u Jutarnjem i, dakako, one obiteljske, stigneš li se još nečim baviti? Urednik ne zove, ne moraš na teren, klinci u školi, žena na poslu… a ti vadiš svoju zbirku salveta? Puštaš karaoke na kompu i pjevaš? Radiš origami?
– To su trenuci u kojima bježim od tehnike, interneta i novinarstva. Prije me se moglo vidjeti na biciklu, ali sam ga zadnjih godina zamijenio trimerom, kosilicom i traktorom. Privlači me poljoprivreda, radim u vinogradu i podrumarim, najesen ću vjerojatno zasaditi poveći voćnjak, sređujem zapušteno imanje mojih predaka u prekrasnom selu na Korani. Jednom ću tamo sjediti, gledati rijeku kako teče, piti dobro piće, s prijateljima komentirati kako mladi danas ništa ne razumiju i zaključivati da je prije sve bilo bolje. Loš sam tajnik Judo kluba Duga Resa, jer se aktivnost zbog nedostatka vremena svodi na pisanje priopćenja medijima i ažuriranje mrežne stranice Kluba o sjajnim rezultatima malih nadarenih boraca. Tjedan volim zaokružiti misom i poslušati nadahnutu propovijed svojega župnika Branka. No, da se vratimo na tvoje pitanje – ne podcjenjuj urednika nikad, mobitel mi može zazvoniti i ovog trenutka!
Prošao si cijelu Hrvatsku, a i dobar komad regije… možeš li se prisjetiti najbizarnije situacije u kojoj si se našao? Ili neke posebno zabavne anegdote?
(u tom trenutku Mario odlaže svoj chardonnay, donosi kanister s drajsanom /bez čaše/ i počinje svoj monolog, koji bi možda zaista trebao jednom ugledati svjetlo dana i ukoričen!)
Bizarnih, zabavnih, tragičnih, šokantnih…bilo ih je stotine, po jednu je valjda donijelo svako putovanje. Neke nisu za javnost, neke ću ostaviti unucima, ali evo, neću ni tebe uskratiti, haha:
– u kolovozu 2015. kolega Robert Fajt i ja vozili smo 12 sati u komadu do Gevgelije, mjesta na makedonsko-grčkoj granici. Zapravo je vozio on, zbog čega mu se upalila prepona i nije mogao hodati. Došli smo do nekog prenoćišta u tri sata ujutro, otišao sam provjeriti imaju li slobodnih soba, a onda se vratio po Roberta. Natovareni ruksacima i držeći njega oko pasa, a on mene oko vrata, ušetali smo šepajući unutra kao Tihi i Prle. Siguran sam da žena s recepcije i danas misli da smo netom prije ranjeni u potjeri nakon pljačke banke.
– blokada migranata od strane makedonske policije, koju smo zapravo išli raditi, dok smo bili na putu je pukla i migrante su dalje prevozili vlakovima. Ušao sam u jedan i s njima putovao bez stajanja kroz čitavu Makedoniju skroz do Preševa na granici sa Srbijom, dok je Robert vozio auto. Bio sam sam i 400 njih. Temperatura vani je bioa valjda 100 stupnjeva a unutra smrad od kojega se vrtjelo u glavi. Dok sam sjedio na podu jedan mi se u prolazu unio u lice i izderao: “Allahu Akbar”. Sada znam da je samo slavio Boga i zahvaljivao mu što se ukrcao u vlak spasa, međutim u onom trenutku u mislima mi je bilo točno ovo: “A koji je k… meni ovo trebalo?”
– Surdulica je malo mjesto na srbijansko-bugarskoj granici. Tu je rođen moj kolega Robert Fajt, jer je njegov otac Danko, također poznati karlovački fotograf, u to vrijeme zapovjednik karaule kao tadašnje vojno lice. Kao beba od nekoliko mjeseci preselio je u Karlovac, no to smiješno ime mjesta rođenja ga čitav život prati u dokumentima. Zato smo odlučili tijekom jednog proputovanja prespavati baš tamo. Imali su jedno prenoćište, gazda je bio nabildani i istetovirani lik kojega su zvali Baja ili tako nešto. No, sjeli smo na terasu kafića i ispričali konobarici Robertovu priču, ona je to rekla nekim gostima, a onda se oko nas spojilo dva, tri stola i do duboko u noć smo slavili njegov povratak na rodnu grudu.
– Husein Bilal Bosnić iz Bužima kraj Velike Kladuše je osuđen na sedam godina zatvora jer je mlade Bošnjake novačio u ISIL-ovu vojsku. Prije nego su ga uhitili, odlučili smo mu pokucati na vrata. Tada nismo znali da on ima pet žena i hrpu djece, a izgleda da su nam svi otvorili vrata. One su bile u nikabima, pa su izgledale kao nindže, što nas je prilično zbunilo. Onda je došao i on, prozvao nas nevjernicima i otjerao.
– radeći priču o jednom unovačenom ISIL-ovom vojniku u Velikoj Kladuši pozvonili smo na vrata njegove obiteljske kuće. Pojavio se njegov brat i bio je jako ljut. Imo je maskirne hlače i bradu mudžahedina. Kada je potrčao prema nama požurismo i mi prema autu, koji je bio parkiran prednjim krajem prema cesti i s motorom u pogonu. Nismo se osvrtali, a srećom, bili smo u nešto boljoj formi od njega.
– radeći pucanje nasipa i veliku poplavu u Gunji, htjeli smo se probiti do središta poplavljenog sela, međutim iz sigurnosnih i higijenskih razloga to je bilo zabranjeno svim civilima, čak i mještanima čija je stoka u tim trenucima ugibala. Novinari su imali još manje šanse. I onda u nevjerici ugledamo kako Miro Rade i njegovi dečki iz JVP-a Karlovac glisiraju Gunjom. Pogodite tko su bili jedini novinari koji su donijeli priču iz središta poplave?
– kada je pukla policijska blokada i migranti sa slovenske granice poput rijeke izlili na austrijsku stranu, krenuo sam pješice s njima. Neki deda bajker, koji je očito držao kafić uz rutu prestrašio se situacije, pa je izletio na parking objekta tik uz cestu s puškom u ruci. Mislio je da sam i ja migrant, pa počeo urlati. Od straha se nisam mogao sjetiti nijedne svoje njemačke riječi osim: Nein, Kroatien!
– lički ugostitelj Macola nam je uvjetovao intervju ako s njim pijemo gemište, kad smo popili rekao je da će zvati policiju ako krenemo doma te će nam usput prirediti sačekušu, pa doveo u birtiju konja i harmonikaše. U kasnim popodnevnim satima smo iskoristili njegov trenutak nepažnje i pobjegli.
– Dragicu Vidnjević, poznatiju kao Dragu Pilićarku karlovački je sud osudio na 14 godina zbog ratnog zločina u odsutnosti jer nisu znali kamo je pobjegla od zakona. Mi smo je pronašli u Sremskoj Mitrovici. Mislili smo da će nas otjerati kada smo rekli da smo novinari. Vidjela je karlovačke registracije i rekla: Da je i mačka, ako je iz Karlovca, pustila bih je u kuću, pa ću i vas.
– praveći priču o snježnoj Oluji u Plaškom, ostali smo tamo zameteni. Kući smo otišli vlakom, pa se sutradan, kada su se ralice probile do mjesta, vratili po auto.
– poluslijepi Poljak Marcin je došao u Hrvatsku biciklom u želji da vidi njezine ljepote, a cijela se država pokrenula da jadnom mladiću ispuni želje da vidi Plitvice i Jadran. Ja sam dobio zadatak da napravim razgovor s njim od tri novinarske kartice, a na valjda 20 pitanja mješavinom hrvatskog, poljskog i ruku dobio sam isti odgovor: Super, fantastycznie!
– afera Krašograd je bio moj istraživački rad o tome kako su čelni ljudi Kraša pokupovali stotine tisuća kvadrata zemljišta oko Krašovog zabavnog parka u Pisarovini. Dok smo radili reportažu, tamošnji djelatnici su nas prijavili policiji kao sumnjivce koji – slikaju djecu. Pozvan sam na obavijesni razgovor i pušten, dakako, bez prijave. Kasnije su članovi uprave zemljišta poklonili Krašu.
– učestalim nazivanjem građevine Vukelićevim mostom nadjenuo sam ime najpoznatijem mostu koji ne vodi nikamo
– prelazio sam u Bosni granicu bez osobne iskaznice u zamjenu za pola kile janjetine od Abida, policajcima u Republici Srpskoj ostavljao za kavu jer su bili ljubazni i nisu pisali kaznu za prebrzu vožnju, pratio diverziju – rezanje žilet žice na hrvatsko-slovenskoj granici na što su me pozvali neki ljudi anonimno, a kako su to radili maskirani, nikada nisam doznao tko su oni zapravo, radeći priču o djevojci koje je nestala 2000. pa pronađena u hladnjaku u Palovcu, doznao sam da zapravo radim priču o kolegici za studija, karlovački Rom mi se javio želeći pričati o problemima sa suparničkim klanom, odbio sam ga jer je uredniku to bilo bezveze, istog popodneva dogodila se pucnjava kod Supernove u kojoj je ubio čovjeka na kojega mi se htio požaliti, od Batajnice do mađarske granice švercali smo troje Sirijaca; na granici na ulazu u BiH kod Gradiške policajac koji nas je kontrolirao bio je Robertov prijatelj iz djetinjstva, Karlovčanin koji je ’91. “prešao preko”….
(Dok smo polako odlazili iz njegovog dvorišta u mjestu “nedaleko njegovog Karlovca”, kanister je bio sve prazniji, a Mario je još pričao… knjiga nam se činila kao sve bolja ideja, ali morali smo natrag, jer nismo te sreće da poput njega imamo urednika koji je ikad izgovorio “Razumijem, sve pet!”).
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal