Kada je, onda, nastala prva “prava” fotka, ona koja je bila namijenjena i široj javnosti?
– Za to se zapravo moramo vratiti dublje u prošlost, i to u peti razred osnovne škole. Cijela generacija OŠ Ivo Lola Ribar bila je na izletu u Stubičke Toplice i tamo sam napravio fotografiju ispred spomenika Matiji Gupcu na kojoj je kompletna naša generacija, učenici i učitelji, naravno osim mene koji sam bio iza objektiva. To je prva fotografija koju su vidjeli mnogi, a i posjedovali ili posjeduju, jer su je, dakako, svi htjeli imati. U vrijeme Gimnazije sam odrađivao praksu u Karlovačkom tjedniku i Večernjem listu, mentor mi je bio Mladen Muić i negdje ’83. poslao me da pofotkam Viktorijadu, skup izviđača koji se održavao u Karlovcu. To je prva fotka objavljena u novinama, a već ’85. stigla je i prva naslovnica za vrijeme jake zime kada se Korana zaledila. Bila mi je to ogromna stvar, uzmeš novine na kiosku, a na naslovnici moja fotografija!
Zima je vezana i za početak KAfotke?
– Da, moglo bi se reći da možda KAfotke ne bi ni bilo da smo 2011. imali običnu zimu. Danas mi je teško zamisliti da KAfotka ne postoji pa vjerujem da bi se već pojavila neka ideja ili inicijalna iskra, ali zapravo je sve potaknula ta zima koja je bila vrlo blaga i bez snijega. Taman sam otvorio profil na Facebooku, počeo stavljati fotografije, svi su tih dana očekivali snijeg, hoće, neće, hoće, neće i ja sam bez nekih primisli objavio neke fotografije svog oca iz zime 1966/1967 kada je u gradu napadalo više od metar snijega. I tu je nastao pravi lom, komentari, lajkovi, poruke, svi su tražili još i još, javljali su se ljudi koji već godinama ne žive u Karlovcu… Nastavio sam objavljivati te stare fotografije, ali onda je došlo i do ideje da se sve to objedini na jednom mjestu. Marko Pekić napravio je stranicu i na nju sam postavio 50-ak starih fotografija svog oca, svoje fotke iz 80-ih, fotke Domovinskog rata…
I tek onda je nastao lom?
– Marko me pitao što mislim koliko će ljudi to gledati i otvarati, a ja sam rekao “pa ne znam, 50 dnevno”. No, već prvi dan server nije mogao izdržati navalu, istovremeno je na stranici bilo po više od tisuću ljudi. Tako je krenulo. I moram reći da su i ljudi bili sjajni, od samog početka KAfotka nema samo pasivne promatrače, već se ljudi iz cijelog Karlovca, ali i cijelog svijeta sve do SAD-a, javljaju i šalju svoje fotografije, sve što bi odgovaralo konceptu stranice.
Tako je nastala priča koju mnogi nazivaju jedinstvenom. Imaš li možda informacije o tome je li KAfotka zaista jedinstven poduhvat i Karlovac jedini koji ima takvu online galeriju svoje povijesti, sadašnjosti, svojih stanovnika…?
– Koliko ja znam jest. Postoje Facebook stranice koje su ipak ograničavajuće, ali imaju itekako svoju zanimljivost. Jednu takvu ima i Ogulin, zatim Jastrebarsko, a i Zagreb, iako treba reći da je ovakav projekt ograničavajuć i većinom grada. Bilo bi puno teže obuhvatiti cijeli Zagreb na način na koji se ja trudim obuhvatiti Karlovac, a o još većim gradovima da ne govorimo. Stranicu zasad, koliko znam, nema nitko, ali baš ovih dana javio mi se čovjek iz Osijeka koji je oduševljen cijelom pričom i volio bi nešto slično pokrenuti tamo.
Koliko je točno fotografija na stranici?
– Ne znam točno u broj, to ti mogu javiti ako ti je baš bitno, ali ne obraćam toliko pažnju osim na neke konkretne granice pa ti mogu reći da sam baš nedavno objavio 10 000. fotku. Znači sad ih je nešto preko 10 000 jer stavljam nove fotografije svaki dan. Posjeta smo zasad imali preko 10 milijuna, iz stvarno cijelog svijeta, najviše iz Hrvatske, zatim Srbije pa Njemačke, SAD-a….skoro da je nemoguće pronaći kutak planete iz kojeg nije bio bar poneki posjet.
Koja je najgledanija fotografija? Jesu li te neke iznenadile dobrom ili, možda, slabom gledanošću?
– U fer konkurenciji daleko najgledanija je fotografija ekipe kod Miloša. Kažem u “fer” konkurenciji, jer postoje ponekad neki detalji koji utječu na gledanost fotografije, koji im daju i određenu “nefer” prednost kada govorimo o čistoj brojci otvaranja. Recimo, kada je nedavno umro general Stipetić sjetio sam se svoje fotografije generala s ratišta, ta je fotografija i kod nas izazvala veliku pozornost, ali su je onda počeli tražiti drugi mediji, državni portali, svi oni su stavljali linkove, a to je bila velika priča i velika vijest i ta fotografija tako je postala dostupna daleko većem broju ljudi. Što se tiče drugog dijela pitanja, nije bilo velikih iznenađenja u tom smislu, ali ponekad se iznenadim do kuda i kako brzo fotografije dođu. Recimo, objavio sam fotografiju dolaska Kragujevčana u Karlovac u nekadašnjem karavanu Bratstvo-jedinstvo i na fotografiji je i brko, vozač autobusa iz Kragujevca. Za dva dana javlja mi se njegov sin, pita može li kako doći do te fotografije, otac mu je preminuo, ima jako malo njegovih fotografija… Neke takve stvari me baš šokiraju, jasno mi je da sve dođe brzo do nas Karlovčana, ali eto čovjek iz Kragujevca, koji sigurno ne surfa internetom tražeći fotografije Karlovca i onda gotovo odmah sazna za fotografiju svog oca na KAfotki.
Imaš li neke neostvarene želje što se tiče stranice? Ili možda neke ideje za nove sadržaje?
– Glavna želja je novi server, puno kvalitetniji od ovog, no to je u ovom trenutku neizvedivo iz razloga financijske prirode. Što se tiče sadržaja, uvijek mi je cilj pronaći nešto što je nesvakidašnje, posljednji takav primjer je cijela priča o Davidu Meiselu, koja je pravo malo bogatstvo, i obiteljsko, ali i za cijeli grad. Od karlovačkih lokacija i događanja posebno osjećam nedostatak fotografija glazbene scene 70-ih i 80-ih, gotovo je nevjerojatno koliko je malo fotografija sa svirki, koncerata, iz klubova, iako je tada scena bila jako razvijena i bilo je puno događanja, ali novinski nisu toliko praćene, a očito ni ljudi nisu bili toliko skloni fotografirati se na koncertima. U nekoj budućnosti možda bih volio imati i muzej KAfotke, jedan pravi muzejski prostor na kojem će se sve te fotografije moći razgledati i uživo, no zasad je to ipak samo maštarija.
Nekada su ljudi slabo fotografirali, posebno u izlascima a danas je potpuno drugačije, a da li ti se to kao fotografu sviđa ili smatraš da kvantiteta smanjuje i kvalitetu?
– Nemam ništa protiv. Neka ljudi fotografiraju. Jasno je da tu često nema velike kvalitete, pogotovo ne za izložbu, što se pokazalo i na nedavnom natječaju Karlovačkog tjednika, ali sigurno će netko postati zainteresiran i za ozbiljnije bavljenje fotografijom.
Budući si spomenuo nedavni Tjednikov natječaj, bio si u žiriju pa, što ti se čini, kako ljudi fotkaju? Kakav je bio odaziv?
– Zadovoljan sam i odazivom i kvalitetom, ali tu se pojavio onaj problem o kojem sam govorio, jer je bilo dosta fotografija koje su izgledale dobro na ekranu, ali nisu zadržale kvalitetu i na papiru. No, bilo je odličnih fotografija, a pobjednik Luka Pavković je, mislim, posve zasluženo osvojio nagradu, jer su njegove fotografije pokazale da puno razmišlja i da je osmislio svoje fotografije. Te fotografije dronom su danas jako popularne, jer su jednostavan put, pošalješ drona i okineš stotine fotografija pa onda probereš što je ispalo najbolje. No, ove pobjedničke fotografije bile su zaista osmišljene, dron je poslužio u ostvarivanju ideje, a ne samo kao pomagalo da se poslika što više fotografija iz zraka.
Da se na kraju vratimo još malo KAfotki uvijek mi je bilo drago vidjeti kako za razliku od gotovo cijelog interneta ljudi u komentarima pričaju tolerantno i civilizirano. Kako si to uspio?
– Od početka sam se tako postavio. Dogodi se i kod nas da netko “zapili”, ali obično ga i sami ljudi izguraju svojim komentarima. Odmah sam rekao da ne želim vrijeđanje i politiku, jednako kao ni one vječne priče, a koje su isto na neki način politiziranje, o tome kada je bilo bolje. Besmisleni su komentari da je danas sve super, a nekada smo živjeli u mraku, baš kao što su besmisleni i komentari da je nekada sve bilo bolje, a danas ništa ne valja. Mogu samo dati primjer šančeva koji se kad sam bio klinac nekada nisu kosili više od jednom godišnje. Ne govorim to kao kritiku, meni kao klincu bilo je super, trava veća od mene, to je bila avantura. Ali, smiješno je kada netko danas prigovara zato jer košnja kasni dva dana i gunđa kako je nekad bilo bolje. Svi smo nostalgični, ali stara vremena ljepša su nam zato jer smo bili mladi. Iz mojeg kuta, sva vremena imaju svoju ljepotu, baš kao i svoje loše strane.
Razgovarao: Darko Lisac