Čovjek u uniformi, bio on vojnik, liječnik ili vatrogasac, uvijek
uživa određeni respekt. No, ima jedna uniforma oko koje se uvijek
lome koplja, na koju neki gledaju s respektom, drugi s
podsmijehom, jedni s dozom straha, drugi s prijezirom. O plavoj,
onoj policijskoj uniformi je riječ. Za činjenicu da dio građana
policiju koja je tu prije svega da služi i štiti, doživljava
neprijateljski često si je sama u tome kriva, nitko ne voli da
revnost i strogoću policija trenira na običnim građanima. S
demokratizacijom hrvatskog društva nestao je, doduše, onaj
milicijski “bahatluk” i sila, kad se od milicajca što bi ustao na
krivu nogu mogla dobiti pljuska na cesti, tek da se vidi tko je
tu glavni. Policija je danas u globalu uljudnija, pa i pismenija
tako da je i viceva na račun njihove inteligencije sve manje.
Uglavnom, teško da ćete danas dobiti pljusku od policajca na
cesti, ali zato će vam (pre)revni policajac napisati masnu kaznu
za minorni prometni prekršaj što zna zapeći više od šamara.
Između dodatnog punjenja proračuna našim parama i popularnosti
među građanstvom, policija će u pravilu birati ovo prvo. Ipak je
punjenje državnog proračuna najvažnije. Iako im se ta usluga od
države baš i ne vraća.
Policija, naime, ima manje koeficijente od ostalih ljudi u
uniformama (pravosudna policija, vojska, carina), policijski
službenik pripravnik ima neto plaću gotovo dvostruko manju od
državne prosječne plaće, i tu se nije mnogo promijenilo od
socijalističkih vremena. Sad još moraju trpjeti slobodu govora
građana i činjenicu da više nisu strah i trepet kao milicajci s
pendrecima iz prošlog sistema. No, sudeći o tekstu iz prošlosti s
kojeg danas skidamo prašinu, čini se da im po pitanju ugleda kod
građana nije ni tada mnogo bolje išlo. Dapače, milicija je mučila
muku da nađu ljude iz grada koji bi obukli uniformu, a mame su
zločestu djecu plašile doskočicom ” ako ne budeš dobar, bit ćeš
milicionar kad narasteš”.
Kako (ne)žive karlovački milicionari, Karlovački tjednik,
13. siječnja 1972.
Prije nekoliko dana na natječaj karlovačke Stanice javne
sigurnosti na jedno od naizgled zanimljivih mjesta javio se mladi
pravnik. U Stanici su bili zadovoljni što se konačno netko od
mladih ljudi zanima za njihovu službu. Molba je odmah prihvaćena
i mladića su pozvali na posao. Dali bi mu mjesečni osobni dohodak
od 2160 dinara. Odustao je, jer u međuvremenu se pokazala bolja
prilika. U policiju mladi fakultetlija neće! Pravnika će u
Stanici, možda, još i pronaći, ali milicionara vrlo teško.
Mladići sa sela, iz šire okolice Karlovca, još će i prihvatiti
ponudu da budu čuvari reda, međutim, dugo će i dugo vremena proći
dok se oni u gradu kraj tolikih zanimanja odluče baš za ovo.
Razlog je najvećim dijelom u tome što zapravo za neprekidni
danonoćni rad, bez nedjelja i praznika, milicija daje relativno
mali osobni dohodak. Uz to za male pare rijetko će tko trpjeti
sva ona poniženja na koja će čovjek u takvoj uniformi naići,
uređujući.
Nekolicini novinara ostat će u sjećanju prednovogodišnji prolazni
susret u centru Karlovca. Za upravljačem patrolnog milicijskog
automobila bio je mlad mlicionar, pristojno je i susretljivo
zaustavio automobil pred pješačkim prijelazom da bi propustio
prolaznike. Jedan od njih u uvoznoj bundi, vjerojatno na odmor u
okolici Karlovca, zaustavljanje je prokomentirao: “I tebi brate,
plavi anđele, pamet ne smeta!”
Slučajno poznajemo prolaznika iz vremena dok je još radio u
Karlovcu. Nerijetko nam se učinilo da od velikih štampanih slova
nije dalje otišao, a milicionar za upravljačem uskoro će završiti
jednu višu školu. Kvocijent inteligencije jednog i drugog ni po
kojoj osnovi se ne može uspoređivati. Međutim, mladićeva je
nesreća što je milicionar.
Nisu takvi komentari rijetkost kažu nam naši sugovornici iz
milicije. “Primijetili smo, međutim, da je takvih priča u
posljednje vrijeme sve manje, ljudi nam prilaze, u stanju su
pomoći, čini nam se da je služba u očima građana popularnija. Još
uvijek, međutim, majke ako žele plašiti djecu mogu vikati: Bit
ćeš milicionar! Još uvijek je to u nas, za razliku od mnogih
drugih razvijenijih zemalja, bau-bau zanimanje, posao koji se
posljednji može poželjeti.”
Da bi nam zornije predočili stanje u karlovačkoj policiji, njeni
rukovodioci posegli su za nizom podataka. 1968. godini, pri
formiranju, u Stanici su radila 172 čovjeka, računajući i
tehničko osoblje. Od toga 98 radnika, uglavnom starijih, kojima u
jedno stanovito vrijeme “nije omogućeno uz posao i školovanje,
nisu ispunjavali školsku spremu propisanu zakonom. Prvenstveno su
to bili milicionari. U srednju školu upisano je 47 polaznika, a
36 je završilo. Ostali nisu polazili nastavu, jer nisu imali
osnovnih uvjeta za učenje ili zbog poodmaklih godina teško su se
odlučivali na školovanje. U prvoj godini obrazovanje milicionara
plaćala je Stanica (10.000 dinara) i Zavod za zapošljavanje iz
Karlovca (70.000), a u drugoj godini više od 160.000 dala je
Republička zajednica usmjerenog obrazovanja. Uz ove mnogi radnici
upisali su višu školu ili fakultet (trenutno su šestorica u Višoj
školi unutrašnjih poslova). Ukupno su 22 radnika od 50-tak,
koliko ih u potpunosti ne zadovoljava spremom, na školovanju.
Postižu dobre rezultate, iako ih većina uz školu, radi. U Stanici
javne sigurnosti kažu da rade, jer moraju. U 1971. godini 13
inspektora imalo je 24.000 prekovremenih sati, što nitko nije
platio, jer za to nema novca. Ne plaćaju se ni dežurstva, jer su
blagajne prazne. A bile bi još praznije, posebno isplatne
vrećice, da Skupština općine u listopadu nije uskočila dodatnim
novcima. Radni uvjeti su u Stanici dobri, ali nedostaje još
uvijek niz tehničkih sredstava, kojima bi se gonio suvremeni
kriminalac. Hvatati suvremenog lopova nesuvremeno ne ide. Štedimo
na benzinu, svi su se obavezali da će što je moguće više štediti
i u telefonskim troškovima. Sve teškoće karlovački policajci
osjećaju u vrijeme kada je kriminal u porastu. Policajaca je
barem 50 posto manje od onog sastava unutrašnjih poslova od prije
šest godina, a kriminalaca više. Tada su uz to, radile i stanice
milicije u Skakavcu, Tušiloviću, Turnju, Draganiću, Vivodini,
Ribniku, Ozlju, Karlovcu i odjeljenje u Rečici. Danas djeluje
jedinstveno odjeljenje u Karlovcu s nekoliko milicionara u Ozlju.
Da kažemo da su u 1969. godini radnici karlovačke Stanice javne
sigurnosti otkrili 60 posto počinilaca krivičnih djela, 1970.
godine 53 posto, a 1971. godine taj će postotak biti također
nešto iznad 50 posto. Čini se relativno malo. Međutim, otkriveni
su počinioci gotovo svih većih nedjela. Nepronađeni bicikl,
ukradena zaštitna kapa na automobilskom kotaču ili brisači
stakla, ni ne stignu se potražiti, pa takve prčkarije ruše
postotni rezultat. Valja ovdje i demantirati famu, koja se
nerijetko pronosi: milicionari su izašli na ulice da kažnjavaju
vozače i naplaćuju osobne dohotke! Zna se kuda taj novac ide:
određenim institucijama, od socijalnih na dalje. Milioionar osim
toga pribjegava kazni na licu mjesta vrlo rijetko. Fizički će
napasti čovjeka, povući palicu ili oružje tek u krajnjoj nuždi
(vrlo, vrlo rijetko) tek kada se zapravo on brani ili drukčije
nije u stanju intervenirati. Na kraju, nije li nam konačno
vrijeme da budemo bolji suradnici jedne službe, shvatimo i u
našem gradu čovjeka čija će nam pomoć već sutra itekako, možda,
milicionara kao prijatelja, trebati. I naša njemu, vjerojatno. Za
početak pokažimo više razumijevanja, moralne solidarnosti!
Pripremio Tihomir Ivka