Portal Aktiviraj Karlovac objavio je intervju s Đurđicom
Lipovšćak, umirovljenom arhitekticom koja je izradila projekt
nadogradnje hotela Korana (prije rušenja) i koja je naglasila
kako potencijalni projekt gradnje zida nije samo izgledom
problematičan već predstavlja i moguću ekološku bombu u središtu
Karlovca! Intervju prenosimo u cijelosti:
“Nikola Hanžel se ne drži nijednog uvjeta pod kojim je dobio
suglasnost za korištenje autorskoga projekta”, poručila je
nedavno novinarki RTL televizije Danki Derifaj Đurđica Lipovšćak,
autorica projekta Hotela “Korana” iz 1979. godine, što je kasnije
demantirao projektant Mario Furač.
Sada umirovljena arhitektica Đ. Lipovšćak, autorica, između
ostaloga, i zgrade Doma Oružanih snaga Hrvatske vojske “Zrinski”,
izradila je rekonstrukciju Hotela “Korana” izgrađenog prvotno
1960-ih godina.
Furač tvrdi da ste faktička autorica onoga što imamo sada
na Korani Vi, da ste diktirali kako to treba crtati. Je li to
istina?
- Kako to može tvrditi? Surađivala sa s Furačem kada je trebalo
napraviti snimak srušenog hotela kako bi se moglo krenuti u
rekonstrukciju.
Što znači “snimak srušenog hotela”?
- To znači nacrtati kakve je hotel imao tlocrte, presjeke i
pročelje.
Zar nisu već postojali nacrti?
- Jesu.
Zašto bi se to opet crtalo?
- Jer je to obavezan prilog građevinskog projekta. Stari nacrti
mogu biti krivotvoreni ili izmijenjeni. Ovjerila sam nacrt.
Zašto bi Furač kazao da je to Vaše?
- Možda ste krivo shvatili.
Nisam.
- Nije to mogao reći jer sam s njima radila na idejnom rješenju
dijela diletacije A, pokušala sam ih usmjeriti kako to treba
izgledati u odnosu na prošlo zdanje, dozvolila sam i slobodnije
razmišljanje da visina restorana ne mora biti 2,80 metara, nego
da može biti i viša, ali smo se držali gabarita tlocrta i
visinskih omjera. Sve drugo nije bio predmet razgovora. To su oni
risali uz moju dobru volju i suglasnost. Radila sam to za hotel,
a ne za novac. Ono što sam kao autorica po zakonu morala
ovjeriti, dakle ono crtanje postojećeg stanja, je ulagač platio.
Riječ je o srušenom zdanju iz 1979. godine?
- Tako je. Prije tog zdanja je bila prvotna verzija hotela
autora Božidara Tušeka. S obzirom da je rekonstrukcija obuhvaćala
i stari dio objekta i nadmašivala je njegovu površinu za više od
50 posto, Vladimir Pažin mi je rekao da potpišem projekt kao
autorica, a da će on samo kao direktor našeg biroa. Arhitekt
Milan Bijelić je tvrdio da nisam autorica hotela nego samo sitnih
rekonstrukcija, a te “sitne rekonstrukcije” su spašavale taj
prvotni objekt iz 1964. Kada sam prionula projektiranju
savjetovala sam se na mnogim adresama što da radim. “Obuci ga”,
savjetovao mi je predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i
umjetnosti Andre Mohorovičić. Tako sam i postupila – objekt je sa
svih strana “obučen” lepršavim materijalima, dobio je oblikovane
parapete koji su reminiscencija na otvoreni eslinger, dakle dobio
je time i zaštitu od sunca i likovno izjednačenje. Nije se smio
rušiti kat i ništa dirati nego samo “ofrkati”, a tražila sam da
se skine kat, no nedostajalo je ležajeva, pa su rekli da to ne
diram.
Tko Vas je kontaktirao kada je Lana commerce kupila Hotel
“Koranu”?
- Nikola Hanžel.
Što Vam je kazao?
- Molio je za pomoć i suglasnost za rad s obzirom da je Zakon
to tražio.
Koja je bila njihova ideja?
- Htio je napraviti rekonstrukciju na postojećem objektu, ali
samo dio iznad restorana/kafića. No, da bi išta mogao raditi
morao je dobiti suglasnost mene kao autorice da je to u skladu sa
starim hotelom.
To je taj dio diletacije A?
- Tako je. Po Zakonu, da bi se moglo ići u rekonstrukciju treba
graditi legalni objekt, a mogao je biti izveden i na nacrtima
postojećeg stanja.
Što sve to znači?
- To znači da objekt nije trebao postojati, ali su trebali
postojati sigurni nacrti na kojima je trebalo naznačiti što valja
rekonstruirati i navesti etape rekonstrukcije.
Dakle, ono što imamo tamo je etapa u rekonstrukciji
hotela, barem nominalno?
- Tako je.
A je li uistinu?
- Trebalo je biti. Nominalno, to je etapa koja je za radova
produžena, povišena i promijenjena je struktura objekta. Objekt
koji je sagrađen tamo nije izašao niti iz visinskih niti iz
tlocrtnih gabarita. Napravljen je objekt tako da se na njega može
dalje nadograđivati. Trebalo je odmah krenuti u idejno
projektiranje i to nacrtati, no ulagač je s time stao, dalje neće
graditi…
Je li Vam baš kazao da je odustao od cijelog
hotela?
- Jest, da mu više ne treba, da mu je za sada dosta ovo što je
izgradio.
To je bilo 2014. godine?
- Da.
Kako ste reagirali na to?
- Kako da ga natjeram da radi? Rekla sam mu da barem nacrta
hotel, ponudila sam mu pomoć da se dovede u sklad s onime što je
napravio, no odgovorio je: “Ma to meni neće nikad trebat’”. Tada
je počelo prepravljanje objekta – dizalo je izbačeno van pa je
ugrađeno panoramsko, zatim su mijenjani prozori i pročelje…
Uglavnom, ne postoji projekt za ništa osim onoga što je
izgrađeno.
Jesu li prepravke na dijelu diletacije A koje spominjete
oštetile Vaše autorsko pravo?
- Ne mogu tako kazati, ali su oštetile ideju. Da su odmah
započeli projektiranje ostatka zdanja, to bi bilo u redu, no sada
to više nije moguće. U prvom redu, završetak je stao na
tri-četvrt diletacije A. Diletacija B je imala statički određeni
razmak, no toga više nema. Dogradnjom se remete vertikalne
komunikacije, požarni izlaz i funkcija buduće dogradnje. Kada bi
se sada išlo dograđivati, bila bi riječ o novom projektu, a ne o
rekonstrukciji moga.
Vaš hotel se ne može rekonstruirati niti
teoretski?
- Ne može.
Mora se, dakle, raspisati urbanističko-arhitektonski
natječaj?
- Da je autor projekta vrstan arhitekt, shvatio bi o čemu je
riječ i ne bi napravio obrnuto od osnovne ideje objekta. Tvrdi da
je to replika moga projekta, a nema veze s time. Ideja
rekonstrukcije je narušena totalno.
Jeste li potražili pomoć kada ste vidjeli da Hanžel
odustaje od namjere izgradnje hotela?
- To su svi znali jer je to svugdje govorio.
Zašto ste šutjeli?
- (šutnja)
Razgovarali smo prije rušenja hotela. Tvrdili ste da ga
ne treba uklanjati, da ima ekonomsku opravdanost.
- Tako je, nije ga trebalo rušiti.
Tada ste reagirali. Zašto ste odjednom zašutjeli kada je
Hanžel “stupio na scenu”?
- “Stupio je na scenu”, a onda mi je rekao da me više ne treba.
Sve ste to odšutjeli.
- Na koji način?
Prošlo je pet godina bez Vašeg javnog istupa, a svašta se
dogodilo.
- On je stao i dalje se više nije ništa događalo. Nemam što
reći na njegovu izjavu da dalje neće graditi, da će to njemu biti
dovoljno.
Postoji li Vaša posebna emotivna povezanost s tom
lokacijom?
- Ne naročita, kao i kod svakog drugog Karlovčanina. Izuzetno
je cijenim i vrednujem i Karlovac zaslužuje dobru arhitekturu
tamo.
Za rekonstrukciju hotela ste 1979. godine umalo dobili
republičku nagradu. Dodijeljena je ipak Borisu Magašu za stadion
Poljud.
- Strahovito sam ponosna bila što sam izgubila od Magaša i
Poljuda. Bila mi je velika čast da sam bila odmah iza njega.
Unatoč tome nije postojala posebna Vaša privrženost toj
lokaciji, da se izgradnja novog hotela odradi “kak’ se
spada”?
- Zato sam i pomagala projektantu i nisam niti kunu tražila.
Kada sam vidjela da radi suprotno dogovoru, ušli smo u problem.
Uz dobru dogradnju se može popraviti stanje. S idejnim projektima
se mogla napraviti barem teorijska rekonstrukcija, to jest
rekonstrukcija u nacrtima, na papiru.
Kaže glavni projektant da ste bili nepostojani, da biste
nešto zagovarali u petak, a u ponedjeljak već nešto sasvim
drugo.
- Od petka do ponedjeljka me na stolu dočekao novi projekt.
Potpis na krivo izrađeni projekt ne dam. Tehnički, u okviru smo
onoga što smo dogovorili jer nismo prešli gabarite, no nisu
poštivali tehnologiju. U nastavku rekonstrukcije nije bilo
potrebno da se radi replika starog hotela, veliki objekt se mogao
napraviti kat ili dva niži, važno je da se poštuju maksimalni
gabariti, da nije viši. Površina se mogla raspodijeliti na dijelu
A i na dijelu C. Lajtmotiv čitavog mog projekta iz 1979. godine
je bilo sakrivanje visine objekta lepršavim plohama koje su
podsjećale na vodu. U rekonstrukciji su mogli, ponavljam, sniziti
zgradu.
Kako ste reagirali kada je uklonio močvarni
čempres?
- Odmah sam reagirala. Prijavili smo to Zelenilu i Šumariji
Karlovac koji nisu reagirali. Što bih ja mogla onda?
To je uklonio prije no što Vas je angažirao?
- Da. Kada sam projektirala rekonstrukciju iz 1979. godine
širila sam restoran do močvarnog čempresa, ostavili smo rupu da
može slobodno rasti i terasa je bila razvedena. To je bila draž
tog objekta, da je bio slobodan, bez čvrste forme, to što je, s
kojeg god strane ste ga pogledali, imao lepršavost. A što imamo
sada?
Recite Vi meni.
- To je nakaradna karikatura srušenog objekta.
Kako ste reagirali kada ste čuli da žele graditi
zid?
- Zid nema veze s projektom, to je priča za sebe. Nigdje se
nije spominjao. Gradio bi se izvan gabarita hotela, po međi
parcele, a mimo okvira staroga hotela ne smije biti nikakve
izgradnje niti po prostornom planu niti po moralu. Raniji hotel
je bio stavljen na korištenje javnosti, pa bili su otvoreni i
toaleti, nigdje se ništa nije ograđivalo.
Kažu da je zid protupoplavni?
- Hotel je imao podrum, četiri garaže, kuglanu… Nikada ti
prostori nisu bili poplavljeni.
Mijenjaju se vodostaji.
- I ranije su se mijenjali. Odrasla sam na Rakovcu. Znali smo
gacati do koljena u vodi. Od izgradnje nasipa nikakve poplave
nije bilo. Umjesto ograde je mogao napraviti izolirani podrumski
zid.
Smatrate li da su iskazane prave namjere glede izgradnje
zida?
- Ne.
Koja je svrha izgradnje zida?
- Treba Furaču za još jedan projekt koji će debelo naplatiti.
Hanžel nije svjestan što taj zid znači i koliko bi ga stajao.
Neka taj novac uloži u raspisivanje natječaja, pa će dobiti pravi
projekt.
Kakav je Hanžel kao ulagač?
- Lijepo sam surađivala s njime. Nismo se posvadili. Počeli smo
se razilaziti po pitanju fasade kada sam zagovarala da se izradi
od plemenitog materijala kako bi se ostatak zdanja mogao
nastaviti na taj izgrađeni dio, a on je kazao da ne treba, da je
dovoljna žbuka.
Zašto ima toliko povjerenja u Furača?
- Nemam pojma. Takve građevine može projektirati diplomirani
inženjer arhitekture s više od 15 godina prakse na sličnim
objektima.
Koje je onda rješenje?
- Raspisivanje natječaja da se ishodi projekt po kojemu će se
graditi. Što se tiče zida, on je protuzakonit, generalni
urbanistički plan ga ne poznaje.
Postoji opasnost od ekološkog incidenta zbog izgradnje
zida?
- Valja provesti geološka ispitivanja kako bi se mogli statički
izračunati temelji. Ako se kopa zid od dva metra, mora imati
barem metar dubok fundament. Po čitavoj trasi se mora ispitati
kakva je nosivost zemljišta. U tom trenutku mogu nabasati na
ekološku bombu – bazen mazuta.
Odakle sad to?
- Od prvog dana gradnje hotela iz 1964. godine.
Znade li ulagač da je tamo mazut?
- Nema pojma.
Jeste li Vi za to znali od početka?
- Jesam.
Zašto ih na to niste upozorili?
- Gabarit hotela se nije smio širiti niti centimetar, a ta
livada ispod koje je spremište mazuta nije unutar hotelskih
dimenzija, pa nije bilo niti potrebno o tome raspravljati.
Odakle ta spremišta mazuta?
- Tamo su postavljena u sklopu sustava centralnog grijanja.
Dakle, kada bi se započelo s gradnjom tamo, postojala bi
opasnost da se taj mazut izlije u Koranu?
- Da.
Koliko je tog mazuta?
- Nekoliko tona.
Ima li u nacrtima zapisano da je tamo spremište
mazuta?
- Taj bi se podatak mogao pronaći u starim kopijama
katastarskog plana. Tank s mazutom je bio pokraj strojarnice.
Je li ulagač to morao vidjeti kada je prikupljao
dokumentaciju?
- Nije jer je prikupljao dokumentaciju od mog projekta iz 1979.
godine kojim smo u potpunosti zaobišli problematični trokut u
kojem se nalazi mazut. Zašto zgrada kuglane nije bila pod pravim
kutom? Zato da se ne “pikne” u rezervoar.
Dakle, ispod te livade je zaboravljen mazut?
- Točno.
Koliko je duboko spremište?
- Po mojem sjećanju bi vrh tanka bio metar i pol pod zemljom.
Ako se ne dira, mazut se stvrdne i nakon 50 godina postane manje
agresivan.
Međutim, i dalje je agresivan?
- Izuzetno je opasan po okoliš. Riječ je o nekoliko
autocisterni mazuta?
Je li taj mazut u tekućem ili krutom stanju?
- I dalje je u tekućem ili polukrutom stanju. Vađenje tog
mazuta je bilo toliko skupo da se 1976. godine nitko za to nije
odlučilo. Sjećam se rasprava o tome.
Kako se hotel kojeg ste projektirali grijao?
- Mislim da je bio plinski spremnik. Mazut se uopće nije
koristio, nego je ostao zakopan.
Vidjeli ste taj spremnik?
- Jesam kada smo pripremali kopanje temelja. Moramo ustanoviti
točan položaj. O tome sam šutjela dok nisam vidjela da je ulagač
iskolčio zemljište.
Kada je Županija karlovačka izdala rješenje da izgradnja
zida nije opasna po ekološku mrežu nije vjerojatno niti znala za
taj mazut.
- Osim mene, mislim da više nitko nije živ tko može svjedočiti
postojanje tog mazuta. Dobro sam pazila prilikom projektiranja da
barem deset metara odmaknem hotel od te lokacije.
Kako vidite daljnji razvoj situacije?
- Izgradnju zida niti hotel ulagač ne može dobiti bez
poštivanja urbanističkog plana. Ne može se postavljati niti
mreža, a kamoli armirano-betonski zid, i to oko hotela. Pa nitko
u taj objekt ne bi htio ući jer bi mislio da ide u zatvor.
Između ostaloga ste i stručnjakinja za turizam?
- Tako je, magistrirala sam s tog područja, konkretno razvoj
turizma u Topuskom na temelju korištenja geotermalnih izvora. To
je bilo na studiju turizam i arhitektura.
Grad Karlovac je osnovao gradsku tvrtku koja propituje
kako iskoristiti geotermalne izvore?
- Cijelo Topusko grijemo na geotermu.
Što biste preporučili Gradu Karlovcu, Hanželu i
Furaču?
- Gradu bih preporučila da insistira na raspisivanju natječaja,
Hanželu da to prihvati jer će time dobiti bolji objekt i posao u
konačnici, a Furaču da ulagaču ispravno tumači zakone – ne može
se napisati da je zid usklađen s prostornim planom kao što je
projektant napisao.
Marin Bakić/Aktiviraj Karlovac