Tisuću godina kasnije, opet sjedimo na rubnom kamenu kod
benzinske. U mraku blješte bijele linije, ulična svjetla i neoni
obasjavaju putokaze. Stane iza mene. Stane iza mene kao da je
jučer bio zadnji put kada je to napravila. Osjećam njena koljena
sasvim lagano oslonjena o moja ramena. I čujem njen glas. – Vi
znate da ovuda sad idu auti, jel da – kaže i osjetim miris njenog
haustora, osjećam prvi snijeg na licu, vidim je pognute glave, s
repom, u jakni boje ljetnog sumraka, čujem lješnjake iz njenih
očiju kako se prosipaju po mokrom asfaltu. – Ima nogostup do
kraja zidića – odgovara Dino. Postoje svi razlozi na svijetu da
ne idemo na autoput, ali kad s crkve otkuca ponoć ipak ustajemo i
polako krećemo u smjeru bijelih linija. Odlazimo do kraja, i onda
sjedamo. Neki od nas na ogradu, leđima okrenuti gradu, Korani i
poljima s kojih dopire blagi miris kupina, a neki na zidić između
dvije trake, s podvijenim nogama. Dvadeset godina. Dvadeset
godina prošlo je otkako smo posljednji put bili na autoputu i u
svakoj sekundi šutnje mislimo na taj dan. Svatko na svoju priču,
svatko na svoja sjećanja, svatko na svoj život, na dva svijeta
kojih više nema, jedan predivan i jedan užasan. Gledam je, a ona
gleda mene i da je ovo neki glupi film na sredini autoputa
pojavile bi se nekakve mutne i lelujave iskrice i stvorile bi se
slike iz kolovoza 1995., djevojčica koja trči prema izrešetanom
putokazu, uzima me za ruku i pita, ozbiljnije nego što je ikada
ikoga išta pitala: – Što će biti sutra? – Sve će nestati –
odgovara joj dječak i kamera se usmjeri u prašnjavi asfalt
napuštenog autoputa, u vrhove njenih crvenih starki, spojene s
vrhovima njegovih crnih starki… Ovdje, danas, Dino okreće leđa,
gleda u Koranu i kaže: – Boli me trbuh kao da je rat. I mene.
Valjda i sve. U ratu nema straha, samo permanentna bol u trbuhu
koja se povremeno javlja i kasnije, sve dok te ima, jer dok ima
tebe ima i rata. Autoput je neobično tih i pust, tek povremeno
bosanski tegljači zaslijepe nas svojim farovima i zagluše bukom,
a onda smo opet samo sjebani sedamnaestogodišnjaci u svom
privatnom ratu. – Dino, šta ćeš ti bit kad odrasteš – pita Bole i
naš smijeh odzvanja nedjeljom. On se okreće, sliježe ramenima i
kaže. – To sam već odradio. Sad još da smislim šta ću bit kad
budem dijete. Ustajemo. Ona dolazi do mene, lupka me po ramenu, i
viče ‘tko prvi do putokaza’. Smijemo se i trčimo praznim
autoputom, blještave bijele linije ostaju iza nas, a ispred nas
sve je veći putokaz na kojem je vrijeme izbrisalo rupe od metaka
i gelera. Onda usporavamo, i, korak po korak, polako, prolazimo
ispod putokaza ispod kojeg igra svjetla i sparine stvara maglicu
od duginih boja. Ispred nas je grad, koračamo i rastajemo se
šutke, na raskršćima, ćoškovima, kod kioska, pothodnika, ulaza u
parkove…