“Ovo je mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo”, slavna
je rečenica koju je na jučerašnji dan prije ravno 50 godina
izgovorio Neil Armstrong, prvi čovjek koji je kročio na Mjesec.
Njegove riječi nisu se ticale samo astronomije, u tom se
dostignuću zrcalio optimizam o novom boljem svijetu. Nažalost,
pola stoljeća nakon tog iznimnog uspjeha planet Zemlja nije mnogo
sretnije mjesto za život. Istina, tehnološki smo neslućeno
napredovali, ali čovječanstvo i dalje nema odgovora na
fundamentalne izazove za koje je Armstrongova generacija mislila
da će u 21. stoljeću biti daleka prošlost. U svijetu i dalje
bijesne ratovi čiji je motiv bogatstvo, a pogonsko gorivo vjera u
navodno istog Boga, gotovo milijardu ljudi živi u ekstremnom
siromaštvu i gladi. U medicini i dalje tražimo lijek za mnoge
bolesti, prije svega rak, borimo se s rastućim rasizmom,
populizam i totalitarističke tendencije polako ali sigurno ulaze
u politički mainstream. Dramatične klimatske promjene najavljuju
da smo pri kraju ljudske civilizacije kakvu smo dosad poznavali…
To što smo negdje skrenuli krivo i bagatelizirali Armstrongovu
najavu ne umanjuje značenje poduhvata posade Apolla 11 koji i
dalje ostaje jedan od najvažnijih događaja u ljudskoj povijesti.
O njemu je brujio čitav svijet, strepio za živote astronauta i
veselio se kad je misija uspjela, pa čak i onaj iza “željezne
zavjese”. Pa čak i u Karlovcu. U eri bez mobitela i interneta, i
Karlovčani su našli načina da budu u tijeku, o čemu svjedoči
anketa Karlovačkog tjednika odštampana “samo” četiri dana nakon
prvih čovjekovih koraka po Mjesecu, uz posebni naglasak na veće
simpatije Karlovčana prema američkim “svemirskim” uspjesima nego
onim ruskim.
“San je postao java”, Karlovački tjednik, 24.07.
1969.
U posljednjih deset dana čitav svijet i ova naša plava planeta
Zemlja, bili su zaokupljeni praćenjem akcije koja će se pamtiti
kao događaj stoljeća – stupanje prvog čovjeka na Mjesec. Sada,
kada je već uspjeh ove akcije potpun i predstoji samo večerašnji
povratak trojice američkih astronauta na Zemlju smirila su se i
uzbuđenja i televizori koji su skoro danonoćno bili upaljeni da
bi prenosili ono što se dešavalo na tisuće kilometara u tom
dalekom prostranstvu svemira, a koji je eto sada, jednim dijelom
dokučen. Karlovčani su s mnogo pažnje pratili ovu fantastičnu
akciju. Na ulicama se danas teško susretnu ljudi koji ne
komentiraju ovaj uspjeh nauke i tehnike, a postalo je i
poslovično pitanje: “Kada ćemo na izlet na Mjesec?”
Od onih najmlađih koji su tek savladali prve osnove zbrajanja pa
do starijih građana koji su na Mjesec gledali samo u romantičnim
trenucima, danas se već čuju riječi o Mjesečevu modulu, o
hrabrosti prvih ljudi na Mjesecu ili o tehničkim podacima koje su
doznali putem televizije ili štampe.
Nakon što su prve ljudske noge stupile na Mjesec, (bilo je to u
oba slučaja lijevom nogom!) i nakon što su izvještaji pokazali da
su srca astronauta udarala normalnije od srca uzbuđenih gledalaca
sa Zemlje, pokušali smo zabilježiti i impresije Karlovčana o ovom
velikom dostignuću. Donosimo ih onako kako su i izrečena,
spontano i s oduševljenjem, pa čak i s kritičkim primjedbama:
Edika MIHAJLOVIĆ, trgovački pomoćnik: Pratila sam ovaj poduhvat s
velikim zanimanjem i još sada ne mogu stišati osjećaje velikog
divljenja. Divim se trojici hrabrih američkih astronauta koji su
kročili u taj nepoznati svijet. Do prije nekoliko godina o ovako
nečemu nismo mogli ni sanjati.
Josip DEBELJAK, penzioner: U svojih 82 godine života mnogo sam
doživio, ali dolazak prvih ljudi na Mjesec nadjačao je sve
dosadašnje utiske. Uvijek sam smatrao da su izumom električne
energije ljudi mnogo učinili, a ovo je veliki dokaz te činjenice.
Pratim sve dosadašnje letove u svemir i smatram da su s pravom
Amerikanci više uspjeli jer posjeduju i veći kapital. Rusi su u
svojim poduhvatima bili zatvoreniji i to mi se ne sviđa. Želio
bih da još doživim i to da prestanu ratovi na Zemlji i da se
riješi problem gladi na Zemlji.
Ivan BOŽIČEVIĆ, profesor: Divim se ovom poduhvatu i uspjehu nauke
u svijetu. Samo mi je žao što nismo u potpunosti mogli na
televiziji pratiti sve akcije, mislim na spuštanje broda i njegov
odlazak s Mjeseca, a vjerojatno su oni u Hjustonu to vidjeli. Bio
sam osobno sretan za vrijeme ove akcije jer u trenutku kada su
prvi ljudi pravili korake po Mjesecu, moj jedanaestomjesečni sin
je pravio prve korake ovdje na Zemlji.
Ruža ŠOJAT, domaćica: Pratila sam sve faze dolaska ljudi na naš
susjedni planet i to me neobično impresioniralo. Željela bih kada
bi ovaj veliki uspjeh bio i daljnji preduvjet za mir na Zemlji i
prestanak koškanja velikih sila.
Ivica PAVELIĆ, službenik: Ovo je ogroman uspjeh čitavog
čovječanstva i treba čestitati stručnjacima i astronautima koji
su radili na dolasku ljudi na Mjesec. Čini mi se da su Amerikanci
sada pretekli Ruse u svemirskim otkrićima. Ako treba ovakva trka
u nauci neka se samo nastavi, jer bolja je trka u tome nego u
naoružanju.
Ivan ŽIVČlĆ, konstruktor alata: Fascinirao me čitav poduhvat a
posebno ono olako skakutanje ljudi na površini Mjeseca gdje je
manja gravitacija. Smetalo me što su Rusi s čudnom koincidencijom
išli na Mjesec sa svojim satelitom. Amerikanci su u ovom slučaju
otvoreniji i dozvoljavaju cijelom svijetu da prati njihove
akcije, pa mi nije jasno što to Rusi taje.
Stjepan CVITAK, radnik: Nisam imao mogućnosti da u potpunosti
pratim cijelu akciju, ali vidio sam trenutak silaska na Mjesec.
Djelovalo mi je nevjerojatno. Očekivao sam da će možda naći neka
znakove života na tom planetu.
Marijan PERIŠlĆ, učenik: Nisam se odvajao od televizora ovih
dana. Roditelji su me tjerali na spavanje, ali ja sam ih varao i
ispod pokrivača pratio noću spuštanje ljudi na Mjesec. Bilo je
tajanstveno kao u nekom filmu. Jako bih želio da budem astronaut
i da sa svojim mlađim bratom otkrijem neki novi planet.
pripremio Tihomir Ivka