Profesionalna glumica karlovačkog Gradskog kazališta Zorin dom Petra Cicvarić još je jedna iz sve veće legije Osječana u gradu na četiri rijeke. Što se krije iza ove čudne tihe okupacije pokušat ćemo saznati nešto kasnije, a razgovor počinjemo sa zanimljivom pojedinošću iz njene karijere. Petra je, naime, široj javnosti postala poznata u ulozi Korane u TV seriji “Najbolje godine”, a kasnije joj je to ime obilježilo privatni život.
Kad si igrala Koranu nisi još znala Peđu, vjerujem da nisi ni bila u Karlovcu, a evo te danas, punokrvna Karlovčanka i još k tome i kćer Korana…
– Ja sam zapravo tada prvi puta čula da postoji to ime. Znala sam za rijeku, ali nisam znala da je to i osobno ime. Istina, nisam još znala Peđu niti sanjala da ću jednom doći u Karlovac i zavoljeti i rijeku Koranu, a naposlijetku postati i mama jedne predivne Korane.
Ako je to neka igra sudbine, jel ti ipak malo žao da ti se prvi televizijski lik nije zvao, recimo, Temza?
– Haha, nije, meni je zbilja lijepo u Karlovcu, iako si mi sad dao misliti. Kažeš, mogla sam sad igrati po Londonu??
Možda ima još vremena, ove godine si dobila Nagradu hrvatskog glumišta, što je manje-više najveća nagrada u Hrvatskoj. Klasično blesavo pitanje – koliko ti to znači?
– Ma znači mi. Naravno da mi je drago, a posebno lijepo je što nagradu dijele kolege glumci, što daje dodatnu težinu nagradi, Ali, ne mogu sad reći da je to nešto posebno pomaknulo i okrenulo u mom životu ili mojoj karijeri, ne planiram se sad opustiti i uživati u nagradi, baš naprotiv.
Zaredala si i s nagradama za tekstove, prvo da ih onako taksativno nabrojimo…
– Je, nekako se poklopilo i da imam inspiracije i da to, eto, ispadne dobro onima koji se time bave. Na “Malom Maruliću” osvojila sam prvo treću nagradu za “U potrazi za slovom R”, a zatim i prvu nagradu za “Ribe u nevolji”. Prvu predstavu ste već mogli vidjeti puno puta, a drugu smo pretpremijerno izveli u Aquatici, a na jesen će biti i službena premijera u Zorin domu. Također, na Najnajnaj festivalu dobila sam i nagradu za najbolji tekst za “Tko nema u vugla, googla!”, rađenu za Gradsko kazalište Sisak.
Pišeš i od ranije ali se sada poklopilo da si počela pisat i kvalitetno (smijeh) ili ti je to nova zanimacija?
– Haha, nisam dosad pisala dramske tekstove, ali pisala jesam, još kako. Kao mala sam jako puno izmišljala pa mi je tata rekao da počnem pisat, jer ću inače postati velika lažljivica. I tako sam počela pisati dnevnik i pišem ga otkad znam za sebe, još uvijek ne odustajem. Pišem i kolumnu na Supermami o majčinstvu. Sada spremam i neke nove dramske tekstove, ovaj puta nije za djecu, ali o tom potom, prvo se moram ohrabriti da to nekome ponudim.
Kad smo kod majčinstva, Peđa mi je rekao da ne želi da Korana krene vašim stopama, odnosno postane glumica…
– Apsolutno se slažem, ne moraš ni dovršit pitanje! Dat ćemo joj slobodu da radi što želi, ali vrlo aktivno radimo na tome da joj se popnemo na glavu s kazalištem, češće je u njemu nego nas dvoje (smijeh).
Od svih tih tekstova, predstava, imaš li najdražu?
– Najdraža i najbolja nije uvijek isto. Meni je nekako najdraži “R”, njega baš jako volim. Možda nije najbolji, ali najviše ga volim. Karlstadt Kunst Cabaret je uvijek poseban, uvijek se dogodi nešto nepredvidljivo, mislim da njega svi obožavamo, igrala sam i u osmom mjesecu trudnoće, nisam htjela da me netko mijenja. “Veliko pužovanje” je slično od predstava za djecu, skoro na svakoj izvedbi se dogodi nešto novo što me nasmije ili oduševi.
A ima li predstava koje ti nisu legle?
– Nekad se i to dogodi. Neću baš imenovati konkretnu predstavu, ali bila je jedna u vinkovačkom kazalištu, gdje je nekako od samog početka sve krenulo krivo. Isforsirali smo je ipak do kraja, ali da budem iskrena, skoro ništa nije valjalo.
Ima li, pak, uloga koje bi željela igrati?
– Joj, ja sam ti romantična, ja bih voljela igrati nešto tipa Jane Eyre, ali bojim se da sam je već malo prerasla haha.
U široj javnosti si zapravo postala poznata kao televizijska glumica, imaš li još takvih ambicija?
– Imam, ništa ne odbijam, sve ima svoju dobru stranu. Bila je faza u kojoj sam više snimala, sada je faza da sam angažiranija u kazalištu, ali što zbog profesionalnog angažmana, što zbog majčinstva sada nisam ni mogla imati neku veću televizijsku ulogu. Ali, odigrala sam tu i tamo nešto, onako pokoja epizodna uloga u “Pogrešnom čovjeku”, “Na granici”… Prihvaćam sve. Mada, dođe mi nekad i da sve ostavim pa neka Peđa radi i zarađuje za obitelj, on si ionako voli natovarit više posla nego što je normalno pa što ne bi i još malo (smijeh).
Evo prije dva tjedna sam intervjuirao Osječanina u Karlovcu, sada ti kao Osječanka u Karlovcu, u Zorin dom je stigla nedavno još jedna osječka glumica, čujem da vas još ima po gradu, hoćete osnovat kakvo Društvo prijatelja Osijeka?
– Je, vidiš, spremamo okupaciju. Samo čekajte!
Leo Staković mi je rekao da ga Karlovac jako podsjeća na Osijek, slažeš li se s tom ocjenom?
– Stvarno ima nešto, posebno ovi veliki parkovi i zelenilo.
I komarci…
– Ma kakvi komarci!? Ajde bježi, nemate vi pojma što su komarci!
Za kraj, najavimo publici što ih očekuje ove jeseni u Zorin domu? Ili možda već na ljeto?
– E, a na ljeto ne ove godine. Ovisi kako gledaš, može to biti i dobro i loše, ali posljednjih godina smo konstantno igrali preko ljeta, svuda pozivani, sada nam se ukazala napokon prilika i da se malo odmorimo pa planiram uživati na moru i zaboraviti na kazalište na mjesec dana. A, na jesen će svakako biti novosti. Ono što se može otvoreno reći je premijera predstave “SOS ili Sve o sofi” koja je pretpremijerno izvedena uz Dan grada, kao i premijera dječje predstave “Na tragu”, što je novi i službeni naziv za “Ribe u nevolji”. Spremamo još nešto, ali to zasad neka još ostane tajna.
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr