Radio si baš u običnim turskim školama ili međunarodnim?
– Zapravo je riječ o međunarodnim školama, ali mnogi su učenici da tako kažem “domaći”; odnosno djeca raznih turskih poduzetnika, političkih elita, celebrityja…
Netko poznat i nama?
– Pa, meni ne haha, ali očito je bilo i slavnih osoba, recimo saznao sam da je Erkan Pettekaya jako poznat glumac u sapunicama. Njegov sin je bio u mom razredu.
I kakav je Erkan kao roditelj? Jel bilo pritisaka, ono, znaš ti tko sam ja, znaš li kolike me Hrvatice vole i gledaju svaku večer na teveu, daj malom veću ocjenu?
– Haha, nije, bio je korektan, ali takve stvari su inače neizbježne, pogotovo u takvoj školi, Roditelji često nisu svjesni kapaciteta svoje djece i bilo je stalno nekih pritisaka.
Znači kao i kod nas…
– Da, možemo se s tim poistovjetiti nažalost. No, moram naglasiti da je tako bilo u Istanbulu, Gaziantep je bio sasvim druga priča, iako je riječ o za hrvatske prilike jako velikom gradu, riječ je o vrlo tradicionalnoj sredini, napokon to je jedno od najstarijih kontinuirano naseljenih mjesta na planetu. I zadržali su neke tradicionalne poglede koji su često i pozitivni. Tamo su svi nastavnici bili izuzetno poštovani, ljudi su bili međusobno solidarni, ali i izuzetno gostoljubivi i prema nama.
Kada spominješ gostoljubivost, Gaziantep je i u blizini sirijske granice, pretpostavljam da je bilo puno izbjeglica. Kako gledaš na cijelu tu priču s migrantima, pogotovo u svjetlu priče da će ih dio doći u Hrvatskoj, pa i u Karlovac?
– Što uopće reći o tome? Svi smo mi došli od nekuda, a Hrvati i s ratnim iskustvom i s iskustvom masovnog iseljavanja bi pogotovo trebali imati razumijevanja. U Gaziantepu je u jednom trenutku bilo 300.000 izbjeglica iz Sirije, što da oni kažu? A što se tiče bojazni zbog “druge kulture”, “drugačijih navika”, mogu samo reći da sam ja u Turskoj bio taj “drugačiji” i ne samo da nisam imao nikakvih problema nego sam prihvaćen, užasno mi je teško to reći ali je istina – bolje nego u Hrvatskoj. I to u zemlji koja je faktički pod diktatorom, ali su ljudi izuzetno gostoljubivi, srdačni i iskreni.
Sada si tu, planiraš li ostati ili se vratiti u Tursku?
– Iskreno, moj prvi izbor bilo bi nešto treće. Ja jako volim Karlovac i ljude u Karlovcu, ali poražavajuća je ta situacija da moraš imati političke veze ili se politički vezati da bi mogao dobiti dobar posao. To nije za mene. I nisam čak ni pesimist, ja vidim Karlovac kao razvijen i uspješan grad jer ima takve predispozicije da se to jednostavno mora dogoditi, ali vidim ga takvog za 20 ili 30 godina. Mnogima od nas to će biti prekasno.
Znači, opet ćeš put pod noge?
– Ne odmah, planiram sad biti tu, dovršiti doktorat, baviti se malo i kreativnim stvarima, evo radim na slikovnici o Davidu Bowieju, mislim da će to biti zanimljivo.
Imaš izdavača?
– Imam izdavača, ali još nemam slikovnicu (smijeh).
Radio si i svojevrsnu “slikovnicu” i na nedavnom putu u Portugalu?
– Pa da, ali dobro si me sjetio, reakcije na to su bile vrlo pozitivne pa mi je dalo ideju da napravim nešto slično s Karlovačkom županijom. Neku vrstu vizualnog vodiča kroz županiju, koja neće biti klasična i nešto što je svakodnevno. Evo, to je jedan od planova.
Godinama si radio i Bloomsday, ili festival posvećen Jamesu Joyceu u Puli. Najavio si da je ovogodišnje izdanje bilo posljednje?
– Posljednje u mojoj organizaciji. Mislim da sam kroz devet godina dao zbilja puno Puli i da je sad na nekom domaćem da to preuzme. Vjerujem da smo obavili zaista ogroman posao, od činjenice da smo domaćim ljudima predstavili Joycea koji većini Puljana više nije samo tamo neki spomenik, nego su saznali puno o njegovom boravku u Puli i životu i radu općenito, do toga da je festival prepoznat i daleko izvan granica Hrvatske, što kroz medijsku popraćenost što i kroz dolaske gostiju iz inozemstva, koji su često dolazili baš zbog festivala.
Znači, Bloomsday ide dalje, ali bez tebe? Pa mogao si bar zaokružit na 10 jubilarnih?
– Dijelom i hoću. Moj doprinos 10. Bloomsdayu bit će u vidu književne kuharice s jelima iz Uliksa i istarskim proizvodima koji se uklapaju u pripremu istih.
Za kraju opet jedno pitanje u stilu prvog – vidio sam na Facebooku fotku u pčelarskoj opremi? Opet – jel ima nešto čime se ne baviš?
– Haha ma otac se već dugo bavi pčelarstvom, sada sam malo duže doma i želim naučiti što više. Pčele su možda i najvažnija bića na planeti, a ugrožene su diljem svijeta i potrebno je da svi skupa malo bolje pripazimo na njih. Ljudi, pazite na pčele!
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr