“Nedjeljom u podne”, Ksenija Sanković: Na Four River Film Festival prijavljeno je 1.600 filmova iz 94 države, ja bih ih najradije sve pustila!

Sada nam slijedi Four River Film Festival i Filmska revija mladeži. Što možemo očekivati ove godine?

– Već neko vrijeme ovi su festivali zaista prepoznatljivi u cijelom svijetu i to nas zaista čini sretnima i ponosnima, no ove godine nadmašena su sva očekivanja. Na prijavu je pristiglo više od 1.600 filmova iz 94 zemlje svijeta. Ja osobno bih bila najsretnija da ih možemo sve prikazati, ali naravno da smo ograničeni festivalskim pravilima, vremenom i prostorom. Uz natjecateljske projekcije bit će i uobičajeni popratni programi, a samo otvaranje, ako nam vrijeme dozvoli, održat će se na Foginovom.

Koji je ove godine simbol festivala?

– Brodić! Ove godine sve je u znaku brodića, a na odličnu ideju Anđele Žapčić na otvaranju planiramo i mali performans, pustit ćemo Koranom brodiće koji će simbolizirati iseljavanje mladih iz Hrvatske, kojim je zahvaćen i Karlovac. Kod nas situacija još nije tako grozna kao u nekim drugim dijelovima Hrvatske, ali je itekako nešto na što se mora ukazati.

Kad spominješ iseljavanje, dugogodišnja voditeljica cijele ove filmske priče Marija Ratković Vidaković danas je u Švedskoj, a ti si upisala diplomski studij u Švedskoj, planiraš li za njom?

– Haha svi me to pitaju, ali ne, nemam takvih planova. Riječ je samo o obrazovanju, a zasad mi je dobro ovdje. Ili, preciznije, volim i odlaziti i vraćati se. Živjela sam u Dubrovniku, Zagrebu, neko vrijeme u SAD-u i uvijek sam se i vraćala u Karlovac i jednako volim i svoje dulje boravke u drugim sredinama, kao i svoje povratke. Tako da ne razmišljam o stalnoj selidbi trenutno, ali da se sve poklopi mislim da bih rado opet otišla na neko vrijeme negdje i onda se opet vratila.

Kakva je inače situacija s mladim filmašima, vraćaju li se po odlasku na faks, ili ih “gubite”?

– Pa, kako tko, ali generalno možemo biti zadovoljni. Karlovac ima tu blizinu Zagreba koja je, ovisno kako gledamo, nekad prednost, a nekad i mana. Mi svakako želimo iskoristiti prednosti, jer smo blizu i jer odlazak u Zagreb ne znači potpuno odvajanje od rodnog grada, kao što je to nažalost slučaj u mnogim drugim sredinama. Ima nas koji smo se vratili u Karlovac, ima i onih koji su se zaposlili u Zagrebu, ali i dalje tijesno surađuju s nama na projektima, pogotovo oni koji su ostali u filmskim krugovima, a ima i onih koji su se udaljili od cijele priče, što opet nema veze s lokacijom, ima i onih koji su u Karlovcu, ali ne stignu zbog posla, obiteljskih obaveza…

Kad smo kod studenata i priče o povratku ili nastavku povezivanja, na to se zgodno nadovezuje priča o festivalu FUSE?

– Da, to je zaista odličan primjer i mene taj festival jako veseli. Cijela inicijativa je potekla od “naših” studenata, mi smo im dali svesrdnu podršku, ali to je njihova priča i njihov projekt. I sama ideja je odlična, jer jako je puno mladih u svijetu koji se bave eksperimentalnim filmom, a jako je malo festivala koji takve filmove prihvaćaju. Eto, i s te strane je taj festival bitan i drago mi je da je Karlovac taj u kojem je nastao.

I sam FRFF je prepoznatljiv u cijelom svijetu, na koliko ste već bili festivala kao gosti, partneri…?

– Stvarno ne znam! Trebalo bi to sve staviti na jedno mjesto, ali zaista putujemo cijelim svijetom, festivali mladih zaista dobro i rado surađuju, mi smo isto prepoznati kao jedan velik i važan festival i zato nas vrlo često pozivaju kao goste.

I sad dolazimo do bolne točke – kino. Karlovac je itekako respektabilno ime u svijetu filmskih festivala, a kino još nemamo. Iako, sad kad razmislim, vi ste s prvim festivalom počeli 2007. godine, baš kada je zatvoren Edison. Možda je to sve vaš podli plan?

– Haha, da, sve smo to mi isplanirali! Ma joj, kino… Je, baš bolna točka svih nas, pogotovo što Karlovčani kontinuirano pokazuju koliko vole film i na svim našim festivalima i projektima, i na onome što radi Marko Pekić… Kinoklub je uključen u projekt obnove Edisona i, ajde, može se reći da je to sada ozbiljna priča. Nije prodavanje magle, osnovne stvari su postavljene, projekt je jasan, namjere su jasne, ali presporo ide cijela priča s prikupljanjem sredstava. Jasno mi je da se čeka pravi natječaj na koji se može prijaviti projekt obnove Edisona, ali voljela bih da se ipak sve to obavlja malo brže.

Gledaš li ti uopće filmove nakon što manje-više konstantno radiš na filmskim projektima, putuješ po filmskim festivalima…? 

– Gledam, kako da ne, pa ne bi ni mogla ovo raditi da mi film nije velika ljubav.

Pitanje iz leksikona – koji ti je najbolji film? Svi strani?

– Haha, joj to mi je najgore pitanje. Iako, bit ću iskrena, “Gospodar prstenova” je ono što mi je najdraže bez ulaženja u neke kritičke osvrte na ove ili one filmove. U toj trilogiji uvijek uživam. Inače volim raznovrsne filmove, svugdje se može pronaći nešto kvalitetno, kao što svugdje ima i loših. Osobno nikada nisam voljela jedino horrore.

A izvan filma, ako postoji za tebe život izvan filma? 

– Uf, postoji li? Ne znam ni sama! Volim putovanja, to je nešto za što imam vremena i uz ovaj posao, jer, eto, srećom nas često zovu na festivale diljem svijeta pa uvijek dio tih putovanja iskoristim i za turistički dio, ne samo poslovni.

Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr

Iz naše mreže
Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail redakcija@kaportal.hr ili putem forme Pošalji vijest