U Švedskoj je ‘ladno, al standard… U Karlovcu nikako da se pokrene standard, ali je toplo, ne samo atmosferski, već i sve toplije zbog niza prekrasnih kulturnih inicijativa koje pokreću mladi (i ne samo mladi) Karlovčani. Jedan od njih je Mario Šimić i nećemo pogriješiti ako kažemo da iza dosta toga šarenog, lijepog i simpatičnog na što ste možda naišli u gradu stoji on, bilo da je pokretač akcije, bilo da se priključio onima koji su začetnici. Ako naletite na ulične izložbe, ofarbano dvorište, slikovnicu na zidovima lifta… dobra je šansa da i on u tome ima prste. Kulturu, prvenstveno pisanu, donedavno je i razvozio županijom…
Knjižničarsku karijeru si počeo u bibliobusu?
– U Karlovcu da, ali zapravo ne. Prvo sam radio u školskoj knjižnici u osnovnoj školi u Krnjaku, zatim sam odradio godinu dana u gradskoj knjižnici u Ozlju, a zatim sam došao u Karlovac i tu mi je prvo radno mjesto bilo u bibliobusu.
Kako to zapravo izgleda? Život na kotačima?
– Ne baš život, ali radno vrijeme da. Mjesečno bibliobus prođe oko 1000 kilometara, što je solidna brojka. Danas je naglasak na školama, prije su se obilazile i brojne firme, bila stajališta u svim malim mjestima, sad smo za vrijeme mog bibliobusnog staža prvenstveno obilazili osnovne i područne škole, njih ukupno 27, ali ima još uvijek i drugih stajališta. U to spada Dom umirovljenika, zatim pet poduzeća (Lana, KIM, General Electric, Heineken i Adriadiesel), a imamo i četiri mjesne stanice u udaljenim mjestima. Znači, tamo bibliobus baš ima svoje stajalište i svi mještani mogu doći i posuditi knjige.
I kakav je interes? Posuđuju li ljudi knjige iz bibliobusa?
– Po školama je dobro, to je i razumljivo jer djeci donosimo i obavezne lektirne naslove koje posuđuju svi, ali ima i dosta djece koja čitaju druge stvari. Na ostalim stajalištima je, moram priznati, nešto lošije, iako svugdje ima redovnih korisnika, nigdje se ne dogodi da baš “zujimo” i čekamo, a nitko ne dođe. Za djecu često organiziramo i dodatne aktivnosti pa je bibliobus stvarno pravi putujući kulturni prostor, radimo igraonice, čitaonice, male izložbe…
Koliko knjiga nudi bibliobus?
– Uh, ne znam točno, ali mislim da oko 4.000 naslova?
4.000? Zbilja? Pa gdje stanu?
– Haha, stane stane. Evo, mogu ti provjeriti pa reći i točan broj (i zaista provjerava i javlja da je pogriješio, u stvarnosti bibliobus prevozi 4.500 knjiga, op.a.!)
Kažeš da odrasli relativno slabo posuđuju pa pretpostavljam da se nije dogodilo da vam bibliobus crkne negdje u pustari i onda se iz okolne šume stušte ljudi i pokradu knjige?
– Haha nije. Nije ni crknuo nikad, iako je već dosta star, ali drži se. I cijela služba je stara, kad već pričamo o tome vrijedi napomenuti da je prva u Hrvatskoj. Krenula je još 1911. kada su se knjige prevozile kočijama u drvenim sanducima do Turnja, Mekušja, Kamenskog i Švarča.
Sad si na Odjelu za djecu i mladež, tu pretpostavljam gužve ne nedostaje?
– Naravno, djeca su uvijek naši najvjerniji gosti, iako moram reći da sve češće dolaze roditelji umjesto njih i posude knjige, što je šteta, mislim da je dobro upoznati dijete s knjižnicom i svime što ona nudi i tako im probuditi ljubav prema čitanju. Ali, djece uvijek ima, kako kada su u pitanju “obične” posudbe, tako i na brojnim drugim aktivnostima koje odjel organizira, na čelu, naravno, s Đačkim danima koji sada već imaju tri dijela godišnje – ljetni, zimski i proljetni.
Je li taj rad s djecom, još od Krnjaka pa preko bibliobusa do dječjeg odjela u Karlovcu, probudio tvoju umjetničku crtu ili to ipak datira u mlađu dob?
– Zapravo i jedno i drugo je točno. Crtao sam od malih nogu, bio u likovnim grupama i dosta zagrijan za sve to u osnovnoj školi, ali tijekom srednje i pogotovo faksa nekako sam to zapostavio i nisam radio praktički ništa. Druženja s klincima na poslu jesu bila novi poticaj, a istovremeno sam skužio koliko mi je to falilo i počeo sam ponovno raditi i izvan posla.
Jedan od zanimljivijih kulturnih projekata u Karlovcu bila je tvoja izložba minijatura “Godina”. Pojasni malo čitateljima o čemu je riječ i onda priznaj jesi li bar malo varao?
– Nisam! Dakle, “Godina” je bila ideja da 365 dana, iz dana u dan, bez iznimke, napravim jedno malo umjetničko djelo. To je bio svojevrsni eksperiment, koji je imao svoje bolje i lošije dane, ali izdržao sam. Znalo je biti dana kada se kasnije vraćam doma, jedva čekam krevet i sjetim se “ajoj pa moram još napravit nešto!”, ali nisam niti jedan dan preskočio.
A kada je završilo? Jesi li po automatizmu sljedeći dan opet nešto napravio ili si jedva dočekao odmor?
– Nisam ništa napravio 366. dan. U tom trenutku mi je zaista dobro došlo malo odmora.
Tako su, pretpostavljam, nastale i Drangulije?
– Drangulije su nastale po završetku faksa i taj naziv koristim u biti za sve što radim. Crteži, skulpturice, slikovnica koju sam radio s Ivanom Francisković Olrom, sve to ubrajam u Drangulije.
Kad smo kod Ivane, radili ste zajedno i zanimljiv projekt u liftu knjižnice?
– Je da, “kulturni lift”, koji je prvo pokrenut u Zagrebu, a kolegici Aniti Malkoč Bišćan se učinilo zgodno dovesti ga i u karlovačku knjižnicu. Ivana i ja smo se rado uključili pa smo knjižnični lift uredili i opremili slikovnicom-bojankom “Druga strana ljeta”, kao i slikovnicom “Pikavica Evica” i koliko čujem reakcije su dobre, ljudima se svidjelo.
Ljudi idu liftom po knjižnici? Pa nije baš tako velika!
– Idu, idu, posebno se malci vole voziti liftom, a izložba je njima i namijenjena.
Semezdin Mehmedinović u jednoj svojoj knjizi ima priču o prijatelju koji je u Americi napravio izložbu u liftu, ali u običnoj gradskoj zgradi. Jeste li o tome razmišljali? Moram napomenuti da u njegovoj priči slike iz lifta nestanu već pri prvom odlasku lifta do zadnjeg kata.
– To je odlična ideja, moglo bi se tako nešto napraviti i u zgradama po gradu. Nadam se da ne bi završilo kao u Americi, u knjižnici nikada ništa nije nestalo!
Aktivan si i u F12, zapravo možemo li te već smatrati punopravnim članom?
– F12 mi je prirastao srcu. Ja sam sudjelovao sa svojim drangulijama od samog početka, ali ne smatram se punopravnim, već možda počasnim članom. Tako sam i upoznao Tally i Mance. One su pokretači. Kasnije je i Fran došao. Sad ih stalno gnjavim da nešto farbaju. Zadnje smo oslikali ovog ljeta dvorište KZM. A, imam i jedan bijeli zid na dječjem odjelu koji treba ofarbat. Opet ću ih gnjavit.
Svašta si ti radio pa tako i radionicu japanskog ručnog uveza knjiga. A, završio si Indologiju. Od kuda ta ljubav prema dalekim zemljama?
– Volim knjige, volim uveze i tako sam preko Googlea naučio japanski uvez. A, to se dobro poklopilo s našom željom da u knjižnici pokrenemo i neke aktivnosti za odrasle. Za djecu je zbilja puno toga, za odrasle nije bilo gotovo ništa i pokazalo se da je to bio pun pogodak. Odaziv je bio jako dobar, ne samo na tu radionicu nego i druge iz ciklusa za odrasle. Evo, sada se već raspituju kada ćemo opet nešto pokrenuti. Hoćemo, čim završe radovi. A Indija… Indija mi je velika ljubav, proveo sam tamo dva i pol mjeseca i imam zaista prekrasna sjećanja i iskustva. Jedna od prijateljica iz ekipe koja je tada zajednički išla na taj put, danas živi u Indiji i stalno me zove da dođem kada god poželim. Ipak, jednostavno ne stignem od posla i obaveza, Indija nije zemlja u koju ima smisla otići na tjedan dana. Možda odem tamo u penziju. A, do tada, možda dovedem malo Indije u Karlovac, imam ideju o ciklusu indijskih autora u knjižnici.
Kakvi su drugi planovi? Hoće li uskoro neka nova izložba?
– Ne znam baš za samostalnu izložbu, jednom vjerojatno hoće, ali trenutno nije u planu. Ali planova uvijek ima. Jako volim raditi s Ivanom i već imamo neke nove ideje, postoji i ideja za jednu slikovnicu s Moranom Rožman. Trenutno pohađam Radionicu eksperimentalnog crtanja koju u Knjižnici za mlade vodi Dalibor Juras. Spremamo izložbu u 11. mjesecu, evo, tamo ću sudjelovati s nekom “drangulijom”. Upisao sam i tečaj keramike u Carpe Diemu. Vodi ga Nela Zovko i baš se veselim.
Puno je toga, stigneš li kao zaposlenik Gradske knjižice uopće čitati?
– Čitam koliko mogu, a ne mogu puno i volio bih da mogu više. Kada radiš u knjižnici vidiš puno naslova i lista za čitanje ti je stalno sve duža i duža. Ali ja i doma skupljam knjige, koje su dobrim dijelom nepročitane. Svašta sam skupio, ne mogu si pomoći, knjige su na buvljaku jeftine, a svašta se lijepog nađe. Jednom sam na biciklu doma dojario enciklopediju u 6 tomova. Ali najteže što sam na biciklu doprtio doma s buvljaka je pisaća mašina. Teške su!
A u knjižnici? Zavučeš li se nekada u neki skroviti kutak i čitaš?
– Ljudi često zamišljaju knjižničare kako na poslu čitaju knjige. Zapravo je suprotno, od kad radim u knjižnici ne stignem puno čitati, stalno nešto radimo i smišljamo. Ja sam inače u GKKA proveo godine i godine. Sve ispite na fakultetu sam pripremio na studijskom odjelu. Volim mjesto na kojem radim.
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr