Migrantski kamp Vučjak sinonim je za neljudske uvjete života,
smrad i zarazne bolesti. Higijenski uvjeti kritično su loši, na
nestašicu hrane i vode ondje su navikli.
”Velik je problem što nije bilo vode, hrane, vreća za spavanje.
Hrvatska je problem. Bosna je problem, veliki problem”,
upozorava Shaedraza iz Kašmira,
a Usmanli iz Pakistana dodaje: ”Ako
se želim okupati, moram ići u grmlje jer nemamo vode”.
Prije ulaska u kamp savjetovali su nam da ne ulazimo bez
zaštitnih maski i dezinfekcijskih sredstava. Naime, u kampu
je velika fluktuacija ljudi pa stoga ne iznenađuju i brojne
zarazne bolesti koje ovdje vladaju. Ima svega, od svraba do
tuberkuloze, između ostalog i šuge te pojedinačnih slučajeva
hepatitisa, doznali smo od Dževada
Livakovića, ravnatelja Uprave Civilne zaštite.
Situaciju donekle spašava Crveni križ Unsko – sanskog kantona
koji dijeli hranu. U kampu smo zatekli oko 800 migranta, ali taj
se broj mijenja iz sata u sat, napominje Selam
Midžić iz Crvenog križa u Bihaću: ”Mi ih
prihvaćamo. Nikad ne znamo koji će broj danas biti na Vučjaku
danas, a koji sutra tako da je konstantna neka napetost oko broja
obroka i svega onoga što ide uz kamp”.
Unatoč nehumanim uvjetima života, kamp ima unutarnju hijerarhiju
odnosno vođu među migrantima. No, do njega je novinarima nemoguće
doći jer nitko ne smije otkriti o kome se radi.
Za one koji imaju novca tu je jedan od takozvanih restorana gdje
sami pripravljaju hranu koju prodaju. Obrok košta oko 12 kuna.
Prodavati ne može bilo tko, već samo oni koji imaju odobrenje
vođe. Kanistar vode od pet litara u 10 kilometara udaljenom
Bihaću košta pet kuna, a u kampu 13 kuna. Cigarete su u gradu 20
kuna, a ovdje 32 kune.
Barus iz Afganistana nabavio je agregat i
ostalima puni mobitele, ali punjenje nije besplatno, kaže: ”Kad
je mobitel pun, date mi jednu marku i ja vam vratim mobitel”.
Stanovnici Vučjaka većinom su migranti iz Pakistana, Afganistana,
Iraka i Sirije, a ti izbjegli ljudi objašnjavaju zašto su morali
otići pa tako Jonas iz Pakistana
upozorava: ”U Pakistanu je problem nasilje. Zatim, naš vođa
Alibaba je problem. Želimo u Europu jer su ovdje dobri ljudi”.
”Mi smo siromašni. Kod kuće nismo imali ništa. Zato želim otići
zaraditi nešto novca kako bih mogao poslati obitelji”,
objašnjava Usmanli iz Pakistana.
Svakodnevno preko planine pokušavaju ilegalno doći u Hrvatsku.
Jonas je pokušao već sedam puta prijeći granicu, ali su ga
vratili natrag.
Granica se prelazi u organiziranim skupinama. Jedna skupina je
tzv. zec, odnosno mamac koji odvlači pozornost policiji kako
bi ostale grupe prešle u Hrvatsku. U kampu smo pronašli i
priručnik s detaljnim uputama: kako prijeći zid, bodljikavu
žicu, sakriti se od drona ili policije. Posebno je opisano kako
se orijentirati pomoću crkve ili džamije. Priručnik za migrante
napravio je umjetnik Mladen Miljanović, a
izdala ga je gradska galerija Bihać.
”Ovdje iz Bihaća je lakše prijeći u Hrvatsku. Kod Kladuše je
teže prijeći zbog policije”, objašnjava Jonas.
Gradske vlasti u Bihaću odlučile su prestati financirati opskrbu
pitkom vodom i odvoz smeća. Da stvari ne izmaknu kontroli, to će
do kraja godine preuzeti Civilna zaštita Unsko sanskog kantona.
Inače, Europska unija je od prošle godine osigurala 34 milijuna
eura za pomoć BiH za migrantsku krizu. No, oko Bihaća nitko ne
zna gdje se i kako taj novac troši.
”Od službenih institucija BiH kamp nije do sada dobio niti jednu
konvertibilnu marku. Već dvije godine koliko se mi borimo s ovim
problemom nema adekvatne reakcije državnih institucija”,
kaže Edin Morankić, savjetnik
gradonačelnika Bihaća.
”Istočna granica je propusna kao da ne postoji granična
policija. Svakodnevno ulaze organizirano migranti. Svi završavaju
preko željezničke linije Talgovo, Tuzla prema Bihaću”,
opisuje Agan Bunić, predsjedavajući
Skupštine Unsko sanskog kantona.
A u centru Bihaća dućani s jeftinom robom glavno su okupljalište
pa je u samom središtu grada otvoren Pakistan
market, a Jeja Mijić kaže da je
ime takvo tako da prije uđu oni koji misle da je to njihovo i
napominje da se tu oblače samo migranti: ”Meni još nitko od
Bišćana nije bio”.
Kupuju i vreće za spavanje, odjeću i obuću, a Mijić kaže da imaju
novca i da kod nje nije skupo, ruksak primjerice dođe 30
konvertibilnih maraka.
Na periferiji Bihaća nalazi se kamp Bira. Ondje su stvari pod
kontrolom jer je pod ingerencijom međunarodne organizacije za
migracije. Imaju liječnike, školu za djecu, ali i sportske
sadržaje.
Kapacitet tog kampa je oko 1500 ljudi i isto toliko ih se ovdje
sada nalazi. Međutim, u kamp ne mogu pristupiti svi. Dozvolu za
ulazak imaju obitelji s djecom i ranjive skupine poput djece bez
pratnje ili starih i nemoćnih.
”’Priljev samaca koje mi ne primamo je ogroman i pritisak na
ulazu je velik i sve veći svaki dan”,
upozorava Amira Hadžimehmedović,
upraviteljica kampa.
Svi kampovi na području grada od 15. studenog bit će zatvoreni
jer ih vlasti žele izmjestiti iz urbanog područja. Do tog datuma
nema niti mjesec dana, a niti jedna alternativna lokacija još
nije pronađena jer ostali gradovi ili kantoni ne žele niti čuti
za mogućnost da se jedan takav kamp otvori na njihovom području.