Nisi završila u atletici nego u tenisu…
– Da, tenis je moj sport. Bilo bi neozbiljno da sada pričam kako je to bila neka izuzetno ozbiljna priča, ali jedno vrijeme mi je išlo, osvajala sam te dječje turnire, voljela sam tenis, ali i meni i cijeloj obitelji to je bila samo obična ljubav prema sportu. Ne znam jesam li mogla više, ali mi nismo bili probitačni, neki drugi jesu, više su se gurali i eto…
Žališ za teniskom karijerom?
– Ma ne! Nisam nikad razmišljala o tome na taj način, uostalom tenis je idealan sport kojim se možeš baviti i rekreativno još dugo dugo nakon što si ga aktivno trenirao.
Znači, još igraš?
– Nažalost ne, ne stignem zbog posla koji sada zaista oduzima jako puno vremena. Jesam dugo, ali evo mogu ti reći i kad sam posljednji put uzela reket u ruke – 2011. godine.
Što je tada bilo, neka ozljeda ili?
– Ne, Šestan je došao u Zorin dom! (smijeh)
Dakle, Šestan te odvojio od reketa?
– Tako je, haha!
Nisi bila dio Dramskog studija kao djevojčica, planiraš li možda sada zaigrati u kojoj predstavi? Evo, kolegica Anđelka Fajt sa svojim vrsnim zviždanjem postala je i dio nekih predstava?
– Anđelka je odlična, a ja sam talentirana samo za blesavljenje pa ako će im nekad zatrebati neka takva uloga onda možda, ali nemam ambicija (smijeh).
Ono što vidi i publika Zorin doma je da si vrlo angažirana baš oko samih predstava i tijekom i nakon njih pa me zanima stigneš li i sama pogledati predstavu?
– Nažalost, ne. Priznajem da je to pomalo i čudno na prvu, ali radim u kazalištu, obožavam ovo kazalište, ali ne sjećam se kada sam i da li sam ikada u njemu odgledala cijelu predstavu od početka do kraja. Sklapam ih malo pomalo, jednom pogledam početak, drugi puta uhvatim sredinu, deseti puta kraj… Nije da nisam odgledala naše predstave, samo što se to nije dogodilo u Zorin domu. No, kako radim i na organizaciji putovanja ponekad odlazim s našim predstavama i na gostovanja pa iako i tamo ima posla barem sam tijekom same predstave na miru i onda mogu pogledati ponešto i u cjelini. Tako sam neke predstave Zorin doma jedini puta na miru odgledala u Sisku, Čakovcu, Osijeku…
U neposrednom si kontaktu s gledateljima, jesi li zadovoljna karlovačkom kazališnom publikom?
– Brojkom ili ponašanjem?
I jedno i drugo, krenimo s brojkama…
– Kazališne brojke su odlične. S predstavama zaista nemamo nikakvih problema, vrlo rijetko se dogodi da ne možemo napuniti kazalište, češće moramo, nažalost, nekome reći da karata više nema. Zaostaje koncertni program, što je velika šteta, jer mislim da je riječ o lijepim i kvalitetnim koncertima klasične glazbe. Moram reći da se i tu situacija malo popravila posljednjih godina, ali iza toga je stvarno “krvavi” rad kolegica zaduženih za taj sektor.
A ponašanje?
– Ponašanje je uglavnom dobro. Ne mogu reći da je kompliciran ili težak posao biti u izravnom kontaktu s našom publikom. Puno je onih koji su redoviti gosti, a i od ostalih se većina ponaša u skladu s kazališnim pravilima i ne radi nikakve probleme. Ono što se ponekad dogodi su uglavnom sitniji problemi, recimo netko se sjeti prigovarati i protestirati što još nisu otvorena vrata i slično. I što ćemo, nema druge, lijepo objasnimo zašto je to tako pa tko shvati – shvati.
Da li se u ovih 20 godina dogodilo da je netko izbačen s predstave?
– Jest jednom. Mislim da je to bio i jedini slučaj, barem se ja ne sjećam drugih. Uglavnom, čovjek je na balkonu usred rasprave upalio laptop i počeo nešto raditi na njemu. Lijepo sam ga zamolila da ugasi laptop, on nije to prihvatio, pa je na kraju ljubazno ispraćen iz kazališta. Inače uglavnom nema problema tijekom predstava, jako rijetko se dogodi nešto malo buke, naleti netko pa npr. otvori čips, upozorimo ga da se to u kazalištu ne radi i poslušaju bez problema.
Puno je dječjih predstava, klinci se isto dobro ponašaju?
– O da! Klince obožavam! Na njihovim predstavama se ni ne može očekivati maksimalna tišina, ali i efekti su drugačiji pa se njihovom žamoru najčešće svi veselimo. Drugačije su generacije danas, ako im je predstava dosadna tek onda će biti tišina i vjerojatno će se potajice zapiljiti u mobitele, dok kad ih čujemo i kad se čude, smiju, ispituju… onda znamo da je predstava dobra. Volim gledati reakcije klinaca, jer nema boljih kritičara od njih.
Da si ravnateljica…
– Nikad!
Ha ha, pa dobro… ali htio sam te pitati što bi ti napravila ili izmijenila u Zorin domu da možeš?
– Stvarno nikad ne bih željela biti ravnateljica, ogroman je to posao i izuzetno zahtjevan. Ali ako smo u sferi maštanja što bi bilo kad bi bilo, da imam neki utjecaj ili mogućnosti, prvo što bih napravila je da bih pronašla dodatni prostor za skladištenje opreme. Sama zgrada se kontinuirano obnavlja i uređuje i to je dobro, naši ansambli već desetljećima sjajno rade, a sada se tome pridružio i odličan profesionalni ansambl, ali ako postoji problem onda je to nedostatak prostora za svu opremu i sve naše potrebe. Nije kritičan, daleko od toga, ali bilo bi nam lakše da je veći.
Stalno si u Zorin domu, izlaziš li onda i u Kazališnu kavanu?
– Naravno! Nema kavane do Kazališne kavane haha. Ali, ozbiljno, Zorin dom smatram svojim drugim domom, svojom drugom obitelji. Volim ovo kazalište, volim biti tu i sretna sam u njemu.
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal