Da je strah od nepoznatog plodno tlo za uzgoj puzajuće mržnje
dokazali su prošli tjedan u više navrata i Karlovčani na Facebook
stranici KAportala u mnogobrojnim komentarima ispod tekstova
vezanih uz dolazak deset sirijskih obitelji u Karlovac. Kad se
sloboda govora shvati doslovno, onda je najglasnija ona
najprimitivnija i najradikalnija manjina. Racionalno popušta pred
iracionalnim, humanost ustupa mjesto paranoji. Kad se taj
patološki društveni poremećaj ne liječi, ili se dapače hrani s
viših političkih instanci, ludilo može postati zarazno i stvari
lako mogu otići k vragu. Kao što su otišle u Njemačkoj 1933.
Šteta što bar župan Jelić, upitan od strane političkih
marginalaca s govornice županijske skupštine što misli o tom
slučaju, nije imao hrabrosti s pozicije političke moći braniti
humanost i pokazati s govornice ponešto kršćanske samilosti
naspram nevoljnika iz daleke zemlje koju već osam godina proždire
rat. Sudeći po paranoičnim komentarima Karlovcu se sprema
invazija, radikalni islam kuca na vrata, noću nećemo od te ugroze
mirno hodati, a djecu nećemo moći puštati u parkove. Tih 10
sirijskih obitelji prisvojit će svu socijalnu pomoć, uzeti
poslove, pojest će nam svu hranu i zauzeti većinu stambenog
prostora u vlasništvu države. Za par generacija nebo nad
Karlovcem neće parati toranj Svete Trojice, već minareti…U strahu
su valjda velike oči, ali to nije izgovor ni za iracionalnu
netrpeljivost ni za glupost. Karlovac su gazili mnogi, osnovali
su nas Habsburgovci, okupirali Francuzi, pomađarivali Mađari,
tamanili nas Talijani i Nijemci s ustašama u 2. svjetskom ratu,
pa onda neposredno nakon rata i partizani. Karlovac je u
socijalizmu planski naseljavan s Korduna, pa onda s Korduna 1991.
godine i napadnut. Preživjeli smo i val tisuća muslimanskih
izbjeglica iz Cazinske krajine 1993., nahranili ih i smjestili u
samom gradu… I gle vraga, unatoč svim tim stoljetnim mukama, u
Karlovcu nikad nije u postotku živjelo više Hrvata nego danas. I
sad će nas pokoriti i uništiti 10 obitelji koje godinama čuče u
nekom kampu na granici Turske i Sirije, koji su u ratu ostali bez
svega? Kakav nonsens.
U podgrijavanju atmosfere straha i semantika ima veliku ulogu.
Zanimljivo, oni koji imaju empatiju naspram tih jadnih obitelji
nazivaju prognanicima ili izbjeglicama što oni i jesu, baš kao
što su prognanici i izbjeglice bile naše obitelji s Kamenskog,
Skakavca, Vukmanića i drugih okupiranih mjesta 1991. godine. Neki
od njih su utočište nalazili izvan granice Hrvatske, u Sloveniji,
Austriji, Njemačkoj. I nitko normalan nije mislio da će ih Hrvati
preplaviti za par generacija i nije ih nazivao emigrantima. A
upravo tu riječ ciljano koriste paranoici koji misle da će
Karlovac uskoro postati velika džamija zbog dolaska 10
izbjegličkih sirijskih obitelji.
Riječ emigrant u hrvatskom jeziku ima povijest negativnog
konteksta i vuče tu auru iz komunizma. Za sistem ljudi koji su
odlazili iz Jugoslavije raditi van nisu bili emigranti, već
radnici na privremenom radu u inozemstvu ili kolokvijalno “od
milja” gastarbajteri. Nepodobnici i neprijatelji sistema nazivani
su emigracijom, ekstremnom uglavnom. Da je tome tako,
potkrepljujemo zanimljivim tekstom iz karlovačkih novina od prije
skoro pola stoljeća. O Vici Vukovu je riječ, hrvatskom patriotu
“filmskog” životnog puta: od iznimno popularnog pjevača postao je
disident jer je označen nacionalistom i rušiteljem bratstva i
jedinstva. Poslije Hrvatskog proljeća morao se dati u
izbjeglištvo, 1976. se vratio u Hrvatsku, ali je de facto
isključen iz javnog života do 1990. U velikom estradnom i
političkom povratku bio je blizak s prvim predsjednikom RH
Tuđmanom, ali se vrlo brzo udaljio od njegove politike i stao uz
Savku Dabčević Kučar. Puni politički krug zatvorio je ulaskom u
Sabor na listi SDP-a, stranke za koju je smatrao da se pod
Račanom reformirala i odmakla od nasljeđa komunizma i
jugoslavenstva. Dvanaest godina nakon njegove smrti za službenu
politiku kao da ne postoji. Valjda nije bio dovoljno Hrvat po
današnjim standardima HDZ-a.
Uglavnom, može se povući paralela između situacije s sirijskim
izbjeglicama i temom teksta u nastavku: kao što su Karlovčani
nastavili slušati Vukova unatoč zabranama i etiketama, većina
Karlovčana će unatoč kukavičke šutnje lokalnih vlasti, paranoji i
predrasudama glasne manjine, prihvatiti sirijske obitelji ne kao
potencijalnu opasnost, već kao ljude u nevolji.
“U prodaji ploče pjevača – emigranta” , Karlovački
tjednik, 30. kolovoza 1973.
U prodavaonici broj 20 karlovačkog trgovačkog poduzeća
“Tehnomerkur” U Ulici Nade Dimić 4, ljubazni poslovođa nudi
kupcima ploče i kazete na kojima zabavne melodije izvodi pjevač –
emigrant Vice Vukov.
– Ploče se dosta kupuju, govori poslovođa dok u kesicu stavlja
kazetu i tri gramofonske ploče u izvođenju Vice Vukova, čiji je
izdavač “Jugoton” Zagreb.
– Znate li tko je taj pjevač i što je činio?
– Nije me briga, jer kupci traže ploče, odgovara poslovođa.
Slično je i u prodavaonici broj 54 karlovačkog Općeg trgovačkog
poduzeća koja se nalazi na Zrinjskom trgu 4. I tu prodavač
prodaje kazete na kojima je snimljeno desetak pjesama u izvođenju
Vice Vukova. – Pa što, kad ljudi traže ja ću im to i prodati,
odgovara na pitanje zašto to čini.
Ne ulazimo u to da li je ploča tražena ili nije, ali nas zanima,
da li odgovorni iz “OTP-a” i “Tehnomerkura” znaju tko je Vice
Vukov, koji je odmah nakon 21. sjednice Predsjedništva Saveza
komunista Jugoslavije napustio našu zemlju i vani se priključio
ekstremnoj emigraciji.
Nema zabrane prodaje ove ploče, ali izdavanje i prodaja ploča
pjevača emigranta nije ništa drugo, nego najblaže rečeno,
politička neodgovornost. Osim toga dinar od tantijema na prodane
ploče ne bi smio ići u džep emigranta Vice Vukova.
Pripremio Tihomir Ivka
