“Počasnim građaninom Grada Karlovca može se proglasiti osoba
posebno zaslužna za promicanje vrijednosti demokratskog društva,
te osoba koja je trajno doprinijela razvitku Grada Karlovca,
njegovu ugledu i afirmaciji u zemlji i inozemstvu.” Ovim riječima
na službenim stranicama Grada Karlovca objašnjene su odlike
čovjeka koji može postati počasni građanin Karlovca.
Da je do ovog prvog uvjeta vezanog uz vrijednosti demokratskog
društva rijetko tko bi se održao na listi s obzirom da je
Karlovac u manje od dva stoljeća kako se prakticira biranje
počasnog Karlovčanina, uglavnom živio pod teškom tuđinskom čizmom
ili u jednopartijskom sustavu. I ono kratko razdoblje između dva
svjetska rata je blago rečeno bila krnja demokracija, a o
demokratskim vrijednostima sadašnje nam demokracije bi se dalo
raspravljati.
Na listi počasnih građana Karlovca nalazi se 55 imena, s tim da
je tu čast u posljednjih 120 godina zaslužilo tek njih osam.
Ostali su birani gotovo na godišnjoj razini od sredine do kraja
19. stoljeća . U tih pola stoljeća na listi ima nešto kapitalaca
čija imena odzvanjaju mnogo dalje od karlovačkih granica,
spomenimo Ivana Mažuranića, Tadiju Smičiklasa i Ivana pl. Zajca,
ali velika većina nisu ostavila dubljeg traga čak ni u
karlovačkoj povijesti i danas ih se nitko ne sjeća što će reći da
su birani po vrlo sumnjivim kriterijima. Ipak, tko god bili ili
što god dobra ili zla učinili, i dalje su na listi.
Na listi počasnih građana je od 1955. godine i Josip Broz Tito
koji je nedavno političkom odlukom lokalne vlasti HDZ-a uklonjen
iz javnog prostora brisanjem imena Trga Josipa Broza Tita kod
tržnice iako je taj trg upravo vlast HDZ-a nazvala Titovim imenom
1990. godine. Uz malo sarkazma moglo bi se konstatirati da je to
čisti akt detuđmanizacije, i to upravo onih koji se kunu u lik i
djelo prvog predsjednika RH Franje Tuđmana.
Ne znamo je li u pitanju slučajni propust ili namjerno
prešućivanje povijesnih činjenica i eliminacija nepodobnih, ali
sudeći po zapisima iz starih lokalnih novina, s liste počasnih
građana Karlovca brisan je komunistički moćnik i babaroga za
današnje vlasti, Vladimir Bakarić. Kao što se u tekstu u nastavku
vidi, običaji su ostali isti, slave se branitelji i
osloboditelji, čak su neka prezimena političkih imena identična
političkim čelnicima u novom sistemu, politička retorika je
slična, usta su puna naroda, samo se svira jedna himna manje i
ideologija je drugačija.
Povijesni revizionizam u Hrvata dok je bilo Tuđmana je bio
rezerviran za političke marginalce, da ne kažemo čudake s krajnje
desnice poput Mladena Schwartza koji zbog mentalne higijene
nacije nisu mogli ni prismrditi mainstream medijima, danas na
nacionalnoj televiziji iz ustiju nekih novih čudaka možete čuti
kako je Jasenovac logor smrti postao tek 1945. i kako te godine
Zagreb i Karlovac nisu oslobođeni nego okupirani. Kako i ne bi,
kad nas i gospođa predsjednica uči kako su neki hrvatski
nogometni klubovi zapravo bili srpski i kako je u zemlji čiji joj
je sustav omogućio da završi školu u SAD-u,živjela iza željezne
zavjese, baš poput Rusa i Rumunja.
Valjda nismo u stanju mijenjati ono što promijeniti možemo –
budućnost, pa se od vrha okrećemo razračunavanju s “nepoćudnom”
prošlošću, to je naš kuriozum. Rezultati su vidljivi; dok se naša
predsjednica obračunava s Jugoslavijom iza željezne zavjese,
države koje su nekad stvarno bile iza željezne zavjese i
komunističko doba mogle samo sanjati jugoslavenski standard, bave
se rješavanjem aktualnih problema, pa su danas – izuzev Bugarske
– u životnom standardu sve prestigle Hrvatsku.
“Dr. V. Bakarić počasni Karlovčanin”, Karlovački tjednik, 13.
svibnja 1976.
Na svečanoj sjednici Skupštine općine i izvršnih organa
društveno-političkih organizacija Karlovca, održanoj 6. svibnja u
povodu 31. godišnjice oslobođenja grada i 35. godišnjice
podizanja ustanka i stvaranja JNA, potpredsjednik Predsjedništva
SFRJ. doktor Vladimir Bakarić primio je Povelju o proglašenju
počasnim građaninom općine Karlovac. Ovo priznanje drugu Bakariću
uručio je Ivica Vukelić, predsjednik Općinske skupštine.
Prije ovog svečanog čina, zbor karlovačke Muzičke škole otpjevao
je jugoslavensku i hrvatsku himnu, a potom je Ivica Vukelić
otvorio sjednicu i pozdravio goste i uzvanike. Minutom šutnje
odana je počast svim palim borcima narodnooslobodilačke borbe i
svim trudbenicima umrlim u poslijeratnom razdoblju izgradnje naše
zemlje.
Potom su pioniri Osnovne škole “Ivo Lola Ribar” dotoru Bakariću i
njegovoj supruzi, drugarici Mariji Šoljan-Bakarić, uručili bukete
cvijeća i toplo pozdravili sudionike svečane sjednice. Poslije
izbora delegacije koje su poslije skupa u Zorin domu položile
vijence pred Centralni spomenik palim borcima i žrtvama
fašističkog terora u Perivoju slobode, pred spomenik palom
omladincu Ivici Gojaku kod Korane i na Partizansko groblje na
Dubovcu, o doprinosu Karlovca u NOB-u i poslijeratnoj izgradnji
govorio je Drago Zaborski, predsjednik Općinske konferencije
Saveza komunista Karlovca.
Uručenje Povelje kojom je doktor Vladimir Bakarić proglašen
počasnim građaninom Karlovca, sudionici su toplo pozdravili
dugotrajnim pljeskom. Pošto je primio ovo priznanje, Bakarić se
zahvalio i održao kraći govor:
“Mene s Karlovcem veže koješta. Međutim, htio bih reći da je čast
na mojoj strani, a ne na vašoj kao što ste vi to u zaključku
rekli. Karlovac je svojedobno bio kulturno i privredno središte.
I Između dva rata. Sve je to naslijedila radnička klasa koja se
ovdje počela organizirati. Stvarala je svoju organizaciju koja je
spadala među značajnija žarišta radničkog pokreta u Hrvatskoj.
Već tada je njegovala bratstvo među narodima ovoga kraja. Vodila
je bitku za poboljšanje položaja radnika, za njegovu povezanost
sa selom, povezivala je te dvije u jednu zajedničku borbu. I ja
sam tu dolazio…”
“…Spomenuli ste, da su tu vrlo brzo došli i Glavni štab, pa potom
i Centralni komitet. To je samo dokaz da je u ovom kraju narod
vrlo čvrsto stajao uz Komunističku partiju i da je omogućio da se
odatle djeluje po čitavoj Hrvatskoj. Izdržali su! I ne samo
izdržali. Ja bih ovdje mogao spomenuti Petrovu goru kao jedan od
spomenika koji pokazuje u kakvoj blizini neprijatelja je mogla
postojati jedna bolnica koja nikada nije bila izdana. A bila je
na mjestu za kojega su svi znali da je partizanski centar i prema
kojem su se selile obitelji kad su se htjele sakriti, a bolnica
ipak nije bila otkrivena. Pokazala je veliku povezanost naroda i
veliku odanost naroda oslobodilačkoj borbi i vjeru u njene
uspjehe…
Pripremio Tihomir Ivka