Kalibra je provela i široko istraživanje o čitateljskim navikama, kakvi su tu bili rezultati?
– Pa najtočnije je reći da je bilo i pozitivnih i negativnih saznanja, ali svakako se pokazalo da je rad na promicanju čitanja, posebno među najmlađima, itekako potreban. Pokazalo se da 84% roditelja barem povremeno čita svojoj djeci što je pristojna brojka, iako to možemo gledati i s druge strane – šteta je da 16% djece nema to iskustvo. S druge strane, većina djece bi prema mišljenju roditelja izabrala TV ispred slikovnice, a bilo je i obitelji u kojima djeca nemaju niti jednu slikovnicu. Zanimljivo je da je na pitanje o potrebi dječje knjižare mišljenje ispitanih građana bilo najviše podijeljeno, gotovo pola-pola.
I onda ste im vi odlučili dokazati da ste u pravu i pokrenuli Knjiguljicu?
– Maja i ja smo od početka sanjale o otvaranju dječje knjižare, ali vrlo brzo se pokazalo da to ne možemo ostvariti kroz udrugu, no Maja nije odustajala i na kraju su ona i njen suprug Gordan kojem se cijela priča također jako svidjela otvorili tvrtku Kaloma.. i preko nje smo otvorili Knjiguljicu i od tada smo nas troje mali dream team.
Pokazalo se kao pun pogodak?
– Ovisi kako gledaš! S jedne strane svakako je, jer ovo je prekrasan posao. Stvarno, živim svoj posao, uživam u njemu, volim ga i to ništa ne može zamijeniti. Da je sve lako – nije. Ali držimo se iznad vode. I s vremenom postaje sve bolje, na samom početku se znalo dogoditi da na našim čitaonicama i pripovijedaonicama bude jedno dijete, danas se ponekad dogodi, nažalost, da moramo zatvoriti vrata i netko čak ostane bez mjesta.
No, radilo se i za jedno dijete?
– Ma normalno, ako je dijete došlo po priču dobit će priču!
Vratit ćemo se još brojnim projektima za djecu, ali postojao je i jako zanimljiv projekt s karlovačkim zatvorom…
– Sa zatvorom su zapravo bila dva projekta, jedan je bilo čitanje za djecu zatvorenika što je bilo i dirljivo i jako lijepo i, vjerujem, uspješno, jer su nam zahvaljivali i zatvorenici i djeca, a drugi je bilo prikupljanje knjiga za zatvor i tu smo bili zaista oduševljeni odazivom Karlovčana, koji su donirali 270 knjiga. Paralelno je išla i akcija izrade čestitki od čije prodaje su, pak, kupovane slikovnice, bojanke i slično za prostoriju za dječje posjete u zatvoru.
U samoj Knjiguljici je, pak, niz aktivnosti tijekom cijele godine?
– Pa je, mi smo možda najponosniji na “Vrijeme je za priču”, što provodimo svaki petak u 17:30 praktički od osnivanja i, kažem, znalo se dogoditi da dođe samo jedno dijete, nekada i nitko pa čitamo svojoj djeci, a danas jedva svi stanu. Tu je i “Susret s dječjim književnicima” koji ima dvije “verzije”, jedna je otvorena za građanstvo, a druga je namijenjena školama, koje onda prilikom posjeta dobiju i knjige za školsku knjižnicu. Onda je tu “Pričam ti priču nešto drugačije”… Pokrenuli smo projekt “Čitanje za budućnost” kako bi dodatno ukazali na važnost čitanja. Koliko je čitanje mališanima bitno svjedoče i podaci o posljedicama nečitanja – loš uspjeh u školi, slabije snalaženje u životu, pojačani rizik od lošeg ponašanja, funkcionalna pismenost i mnoge druge. Gosti su nam eminentni stručnjaci – pedijatri, logopedi, književni kritičari, knjižničari. Zatim još i radionice “Zabavne lektire” gdje s školarcima razgovaramo o pročitanoj lektiri na zabavan način. Pa još i edukativno kreativne radionice za vrtiće i škole…
I uz sve to sudjelovanje na brojnim gradskim manifestacijama…
– Da, mislim da smo na svemu bili, od Dana grada, Vikenda na Dubovcu, Okusa svijeta, Proljetnih promenada, ponekad i sami napravimo akcije na otvorenom, evo sada s nestrpljenjem čekamo novi Advent za koji uvijek pripremimo puno toga zanimljivog za djecu, bit će i ove godine lijepih iznenađenja, a veselimo se i novom prostoru kod Lopašićevog spomenika.
Imaš dvoje djece, neću te pitati čitaš li njima već da li su te možda motivirali da i smišljaš neke priče?
– Da da, nekad im malo izokrenem neke priče da ih zabavim, a imam i neke svoje ideje, ali zasad ih držim u glavi. Iskreno, nemam baš ni vremena da se tome skroz posvetim, ali voljela bih ih jednom uobličiti, napisati jednu svoju slikovnicu, zašto ne!?
Imaš li vremena za čitanje?
– Uvijek! Ali zavoljela sam i dječju literaturu i knjige za mlade, tu mi super dođu klinci, odem s njima na dječji odjel pa se pravim da sam za njih posudila haha.
Stigneš li uopće išta što nema veze s čitanjem?
– Hmm… pišem za dječji magazin Brikckzine i Magaziin Gradske knjižnice Rijeka…
Opet pisanje i čitanje!
– Pa što da radim! To mi je život! Naravno da imam vremena i za druženje s prijateljima, iako sve manje zbog posla, ali uvijek se pronađe malo vremena.
No, ne žališ se, uživaš u ovome što radiš?
– To me ne moraš ni pitat. Rekla sam ti, ovo je ljubav, koja je srećom i posao. Evo iza nas ova ruža, pogledaj, to mi je poklonio sad ovih dana jedan dječak. Ili kad ti dijete kaže “hvala” nakon čitanja. Nema ništa ljepše i bolje. Znam da zvuči samo kao fraza, ali istina je – ne postoji novac koji to može platit…
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr