Kažeš da crtaš od kada se sjećaš, koji su najstariji sačuvani radovi koje imaš? I kada si izašao na ulicu?
– Pa imam doma nešto radova iz osnovne škole, iz tog perioda, nisu baš školski radovi, ali iz tog uzrasta. A, tada sam izašao i na ulicu, bilo je tu moram priznati i bezveznog šaranja po zidovima, glupih grafita i natpisa, ali počeli su i prvi ozbiljniji pokušaji. Zanimljivo je da se i danas živo sjećam svog prvog ozbiljnijeg rada u javnom prostoru, ali nemam pojma što je na njemu bilo! Znam da sam išao još u osnovnu, sjećam se kako dobijam ideju, kako imam taj stvaralački zanos, bilo je to u dugoreškom pothodniku, radio sam voštanim bojama, ali jedino čega se ne sjećam je što sam zapravo radio.
Ali tako je krenulo…
– Pa, da. Evo, znam da sam dosta crtao likove iz Alan Forda po zidovima u to vrijeme. Strip mi je dosta bio značajan i kao trening za crtanje.
Tvoj zaštitni znak je dječak s maslačkom, od kuda on? Ima li neko ime uopće?
– Nema ime. Ne znam od kuda on, stvorio se u mojoj glavi haha. Ne znam, potpuno sam ga osmislio i njegova poruka je zapravo jednostavna, puše u maslačak i šalje dobre želje. I još je obično na mjestima koja su užurbana, gradska, gdje svatko gleda svoja posla i žuri negdje, gdje su ljudi namrgođeni, on šalje neki kontrast. Ima ga posvuda, puna ga je Duga Resa, Karlovac, ma svaki grad u koji sam zašao ga ima.
Osvanuo je i u Londonu pri tvom prvom dolasku tamo, kako je do toga (dolaska) uopće došlo?
– Prvi puta na poziv prijatelja i, istina, tada sam i tamo radio dječaka, ali u puno većem formatu, nažalost tog zida više nema, srušen je. Ove godine došao sam ponovno u London preko natječaja i bilo je to zbilja jako lijepo iskustvo, a mural je na međunarodnoj školi pa vjerujem da i neće biti tako skoro srušen ovog puta!
Čujem da si morao i u školu u Londonu?
– Haha, da, evo, takva su im pravila, mural je na visini pa sam morao položiti za upravljanje dizalicom i to za dvije vrste. Malo me to i zateklo, ali uspješno sam to obavio i evo sada mogu upravljati dizalicama po cijeloj Europi.
Srušen je zid u Londonu, a u Karlovcu je uklonjen Krleža, je li to bio tvoj najveći mural?
– Je, svakako, ovaj u Londonu je 10-metarski, Krleža je bio 13 metara. Jako mi je žao da ga nema i veseli me što se priča da postoji inicijativa da se vrati, rado ću se odazvati svakom pozivu. Marin Bakić i Polka su zaista odlično to zamislili, odmah sam se s veseljem odazvao i volio bih da taj mural opet osvane na tom zidu, ili možda nekom drugom u Krležinoj ulici.
Koliko traju pripreme za jedan takav mural? I postoji li strah od greške, što da ti se dogodi neka glupa greškica na takvom velikom zahvatu?
– Priprema je jako bitna, sigurno je potrebno nekoliko dana intenzivne pripreme, a što se tiče grešaka moram priznati da mi se još nikada nije dogodila, zato je i važna jako dobra priprema. Ali, priznat ću ti i da sam se kad sam radio Krležu još uvijek bojao grešaka, odnosno nisam bio siguran “što ako”. Što ako se slučajno ipak nešto dogodi, da li bih mogao to ispraviti i popraviti ili bih time sve upropastio. No, s iskustvom dođe i sigurnost oko toga, danas mislim da bih znao ispraviti eventualnu grešku pa sam odmah mirniji.
Radio si i Malnara u Dugoj Resi na zidu stadiona, ima li još takvih murala za spomenuti?
– Radio sam Blagoja Bersu u Zadru, na školi na Turnju mural “Znanje je moć” koji je isto jedan od većih, 10-metarski…
Imaš li neke nove ideje i planove već u glavi?
– Ima toga uvijek puno, ali zapravo su mi sada na umu neke konkretnije stvari. Puno sam radio svakakve poslove i mislim da je vrijeme da se posvetim onom što zaista volim i krenem samostalno. Planiram u narednoj godini otvoriti obrt i to mi je sada središnja preokupacija. To ne znači da ne radim ništa, u svom malom ateljeu uvijek nešto stvaram, a sada je to i malo ozbiljnije, jer mislim da je došlo vrijeme i za novu izložbu, to također planiram za sljedeću godinu.
Jel nam možeš otkrit temu i gdje planiraš izložbu?
– Temu još ne bih otkrivao, treba se do kraja iskristalizirati, to uvijek dođe kroz proces rada. Izložba bi svakako bila u Karlovcu na domaćem terenu, a sad u kojoj točnoj galeriji još nisam razmišljao.
Otvaraš obrt, izložbu spremaš u Karlovcu… možda kroz taj obrt pokreneš i prvu dugorešku galeriju?
– Vidiš nisam o tome razmišljao, ali možda! Svakako bi bilo dobro da Duga Resa ima galeriju, volio bih da općenito umjetnici dobiju malo više podrške. Ne govorim to zbog sebe, iako na svom primjeru mogu reći da doma radim u malom i tijesnom podrumskom prostoru, a grad je pun prostora koji zjape prazni. Ima vrijednih i kvalitetnih umjetnika kojima bi taj prostor puno značio i koji bi predstavljali vrijednost za cijelu Dugu Resu.
To i ja pričam stalno za Karlovac i Zvijezdu…
– Da, ista stvar! Evo, u Karlovcu su odličan primjer Bolfeki i njihov studio, a mogli bismo i u Karlovcu i u Dugoj Resi imati male umjetničke četvrti…
Za kraj, tvoji se nisu bavili slikarstvom ali su te podržavali, a usmjeravaš li ti kćer tim putem?
– Ne, Helena je više zainteresirana za neke druge vidove umjetnosti, prije svega književnost i ja je podržavam i u tome, kao i u svemu što odabere. Ali, na putu je druga kćer i njoj možda odmah stavim kist u ruku haha!
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal