Kazališna kostimografija područje je koje svi posjetitelji kazališta svakako primijete, ali mnogi zasigurno o njemu dublje ne promišljaju, iako nesumnjivo utječe i na njihov doživljaj predstave. U Gradskom kazalištu Zorin dom jedna od glavnih osoba “iza kulisa” je Morana Petrović, čije su maštovite kreacije iznimno važan kotačić u velikom usponu Zorin doma u proteklih nekoliko godina, u kojima se grad u punom smislu vratio svom kazalištu. Sasvim opravdano, počele su stizati i nagrade, ali i angažmani u drugim kazališnim kućama. Ipak, na početku razgovora vraćamo se i na početak, ili prve “iskre” njenog današnjeg zanimanja…
– Joj, sad će ispast patetično kad kažem da je počelo u ratu haha, ali stvarno je tako bilo. Počelo je u skloništu našeg nebodera kada sam iz dosade počela crtati, a istovremeno su mnoge žene iz zgrade imale vremena da nam pokažu kako se hekla, štrika… Tamo je bila i jedna djevojka koja je studirala na TTF-u koja me naučila kako se crta ljudsko tijelo “spremno za dizajniranje”. Neću reći da mi je u početku super išlo, ali ipak su tu pale moje prve kreacije…
Jesi li crtala i izvan dizajnerskog područja?
– Ma jesam, naravno, cijelo djetinjstvo sam obožavala crtati i slikati, dugo sam išla i na tečajeve u ULAK-u i bila članica, zaradila sam i prvi honorar u životu oslikavajući pisanice. Ta ljubav prema crtanju i slikanju me odvela u stručnu školu za modni dizajn u Dugoj Resi. Zbilja smo puno crtali, istraživali kreativnost, a dizajn odjeće sam zavoljela tek kad sam počela šivati. Imali smo nešto sitno prakse u školi ali to mi nije bilo dovoljno, nije mi bio problem šivati i “štancati” dok ne naučim. Parala sam odjeću da vidim kako je sašivena, to mi je postala enormna strast, beskrajna igra i istraživanje. Moram priznati kad se unatrag sjetim, baš mi je žao što nisam imala bogatog tatu da mi isfinancira tu moju kreativnu fontanu haha! Ideje su samo frcale!
Do kad je sve ostajalo samo na idejama, a kada si s papira krenula i u šivanje?
– U početku sam najviše prepravljala staru odjeću, šivala sebi, prijateljicama, sestri… O da, to su bila zabavna vremena! Upisala sam i TTF no razočarala sam se jer je program bio tek malo opširniji nego u srednjoj. Uporno sam htjela usavršiti zanat krojenja i šivanja i samo stvarati i stvarati. Druga faza je bila šivanje po mjeri, tako da eto šivanjem se bavim praktički od svoje šesnaeste godine i valjda sam se u tih dvadeset godina i usavršila. Plaćena sam službeno kao kostimograf, ali mi se čini da sam se više bavila šivanjem. Danas rijetko koji kostimograf zna šivati, a ja sam ipak većinu kostima sašila sama.
Zorin dom ti je i prvi posao?
– Da, Zorin dom je moj prvi posao, a počelo je telefonskim pozivom Martine Maričić, pročulo se da šivam, a njima su trebali kostimi za plesnu predstavu “Ciklus” u koreografiji Adrijane Barbarić Pevek. To je bio moj prvi angažman u Zorin domu, eto, prije sada već 12 godina. U početku sam radila kostime za Martinine plesne predstave, šivala obleke za ogledne satove i plesne performanse. Definitivno je Martina, ili kako je zovemo Beba, morala imati najviše strpljenja sa mnom jer sam se tada učila poslu. Bile su to veće količine komada odjeće koje je trebalo osmisliti i izraditi.
Onda je i ostatak Zorin doma primijetio tvoje kreacije pa se posao i proširio…
– Pa, valjda, tako nekako. Tri godine kasnije sam prvi put radila sa Sanjom Hrnjak, a 2012. godine u njenoj režiji i kostime za predstavu “Na tri kralja”. Nekih dvadeset pet kostima sam u potpunosti izradila sama. Nismo imali neki veliki budžet. Izradila sam čak i rekvizite i sašila hrpetine zavjesa za tu predstavu. Divna je to predstava bila, jedna od dražih. Posebice jer nam je umjetnički savjetnik bio Georgij Paro. Moram priznati da me Sanja apsolutno zarazila sa svojom ljubavi prema kazalištu. Njoj mi je bio užitak napraviti lijepi kostim jer se stvarno iskreno raduje kad nešto ispadne lijepo i kad služi predstavi. Ipak mi se želudac i danas zgrči kad se sjetim koliko je tu posla bilo! Uopće ne znam kako sam to uspjela uz dvoje male djece doma. Lijepo je kod te predstave bilo što su ljudi osjetili koliko je tu ljubavi uloženo. Poslije toga dolazi treća faza – dolazak Šestana na mjesto ravnatelja. Od tada više ne šivam privatno, već samo za Zorin dom jer se stvarno puno radilo. I tako se u tom prostoru i vremenu našlo toliko talentiranih ljudi. Nastavila sam raditi za baletni i dramski studio, a isto tako i za lutkarske predstave i profesionalni ansambl. Moram priznati Zorin dom je postala prava tvornica kvalitetnih predstava od cijele te ekipe. Sa svakim je zanimljivo raditi na svoj način.
Je li to klasično radno mjesto? Odnosno, imaš li i neke druge zadatke u tom slučaju ili ima dovoljno kontinuiranog posla za kostimografa u jednom kazalištu?
– To definitivno nije klasično radno mjesto, haha, prvenstveno iz razloga jer to i uopće nije radno mjesto! Tješim se da u gradu nisu znali koje bi mi radno mjesto ponudili – krojača, šivača ili kostimografa. No, kao što sam rekla, od kad je Šestan postao ravnatelj, posla je uvijek bilo. U tih šest i pol godina, čini mi se da samo na jednoj predstavi nisam radila, više od 30 predstava, tko zna koliko kostima, šivanja za produkcije, naše Zoraše, nekoliko scenografija, oblačenja lutaka, svašta nešto. Moram napomenuti da je ponekad bilo toliko posla da je uz mene šivalo još i po pet žena – naravno, svaka u svom domu, a sve koordinirano iz moje šivaone, koja je, pak u mom domu, gdje ostatak posla ne mogu nadzirati, što je definitivno otežavajuća okolnost.
Koliko je to zapravo posla? Koliko radiš u “špici” priprema za neku predstavu?
– Kako kada, ali nisu mi strane situacije da se danima, ponekad i tjednima, radilo po 15 sati na dan. Nisam se štedila, a nosio me entuzijazam što moj, što Bebin, Sanjin, Peđin, Giulijev…, a Šestan nam je dao svima vjetar u leđa, jednostavno dajući nam slobodne ruke i povjerenje. Imao je viziju, a mi smo svi podmetnuli leđa, zajedno, ne bi li se to ostvarilo. Pogotovo u početku, to je bilo pravo osvježenje da netko na vodećoj poziciji omogući mladima punim ideja da jednostavno rade i ispolje to van. Mislim da se to pokazalo kao dobitna kombinacija. Tako da to nije klasična priča, a niti klasičan posao, pogotovo za Karlovac.
Jesi li radila za druga kazališta?
– U sklopu Zorin doma imali smo koprodukcije sa KNAP-om, Kazalištem Virovitica… ali što se tiče rada koji je u potpunosti za drugo kazalište tek evo prošli mjesec mi se pružila prilika raditi na već sada hit predstavi Maria Kovača “Lepurica” u HNK Split.
Ima li razlike u radu?
– Nakon toliko godina rada za Zorin dom ovo je bilo sasvim drugačije! Naime, niti jedan šav nisam sašila, tamo imaju nekih desetak žena zaposlenih u šivaonama. Vjerujem da bi ljudi platili da rade s Mariom Kovačem uzevši u obzir koliko zna s ljudima i koliko taj cijeli proces napravi ugodnim. Eto, to mi je prva predstava izvan Zorin doma, ali i prva predstava u kojoj sam stvarno samo kostimograf. To mi je bila velika škola i vjerujem da će mi sljedeći rad u velikom kazalištu biti puno,puno lakši.
Ostaje li sve na poslu ili se dogodi da i sama sebi nešto osmisliš od odjevnih predmeta? Ili nekom iz obitelji, od prijatelja…
– Stvarno rijetko šivam odjeću za svaki dan, premda me često žene pitaju da im nešto izradim. Želja mi je da plasiram neku svoju kolekciju, ali to su tek planovi i želje za budućnost, no tko zna, možda jednog dana…
Imaš li možda neku posebnu želju, neku predstavu koju Zorin dom još nije radio, a ti baš imaš zgodnu viziju za kostime i nadaš se da će doći i do predstave?
– Hm, želje… nemam neku konkretnu predstavu, ali imam želja! Želim da i dalje imam sreću rada sa dragim suradnicima. Da radim bajke, kostime koji ne pripadaju nekom vremenu – to mi je najveći gušt. Da ne moram toliko šivati. Da Zorin dom ima šivaonu i da nastave raditi tako krasne predstave. Voljela bih da grad ustupi neki prostor gdje se ti svi kostimi mogu skladištiti, a da mene jednog dana nagrade sigurnim radnim mjestom. Haha nešto puno želja imam,bit će da ipak nisam tako skromna. Bar mašta ništa ne košta!!
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr
