Svakodnevno počinjemo osjećati da su karlovačke ceste postale
pretijesne za svu silu automobila i za naš amerikanizirani stav
prema kretanju. Bez auta više ne idemo ni na posao, ni u
trgovinu, ni po djecu u školu, pa makar trgovina i škola bile u
krugu od par stotina metara. Standard je viši, pa su i ljudi
komotniji. U toj komociji ne treba čuditi što u posljednje
vrijeme viđamo i sve više taxi vozila na karlovačkim ulicama.
Konkurencija je vražja stvar, diže kvalitetu usluge i snižava
cijene. Za 20 kuna možete se u bilo koje doba prevesti na bilo
koju točku u gradu u krugu od četiri kilometra. Iako mnogima iz
stare škole to baš nije jasno, zašto dati 20 kuna u gradu koji je
ravan i kompaktan, dovoljno malen da se s jedne strane grada na
drugu može prijeći pješice za petnaestak minuta žustrijeg hoda?
U neka druga, sporija i siromašnija vremena, bilo je više hodanja
i vožnje na biciklu, manje automobila, javni prijevoz
funkcionirao je bolje…Rijetki taksisti zarađivali su na
gastarbajterima, slučajnim namjernicima, roditeljima vojnika koji
su u Karlovcu služili vojsku…. Ili je to samo predrasuda? Ako je
vjerovati napisima iz starih novina, ovdje je i prije više od
pola stoljeća operirala neka vrsta ilegalnog Ubera. Izgleda da
uvijek kad se spominje socijalistički sistem treba imati na umu
da je jedno od najvažnijih pravila za preživljavanje bilo
sabijeno u popularnu krilaticu “snađi se druže”.
“Četvorica u taksiju”, Karlovački tjednik, 19. ožujka
1964.
Prije rata kad je grad bio dvostruko manji, u njemu je bilo 20,
pa i više taksi vozila. Danas se u Šebetićevoj ulici parkiraju
svega četiri taksija – po jedan “Buick”, “Olimpia”, “Fiat 1400” i
“Kapiten”. Njihovi vlasnici Milan Letica, Mihajlo Ognjanović,
Jure Fumić i Anton Sestrić, istina, tvrde da taksi-vozila u
Karlovcu ima više – 104. Druga je stvar, kažu oni, što onih 100
ne plaća porez, što nisu registrirani, što…
Ako je vjerovati taksistima, ispada da u nas cvjeta jedan
nedozvoljeni obrt. Ima naime, privatni posjednika vozila kojima
taksi usluge predstavljaju unosan izvor prihoda. Cijene njihovih
usluga su daleko ispod cijene registriranih taksista jer su
oslobođeni bilo kakvih davanja. Ova utakmica nije lojalna.
“Divlji” vozači kradu taksistima mušterije ispred nosa.
Taksi-vozači tvrde da ih sve poznaju. Protiv nekih su podnijeli
prijave sucu za prekršaje općine, ali ne sjećaju se da je do sada
bilo kaznenih mjera.
Ugrizao vuk magare i nikome ništa, kaže najstariji karlovački
taksist Jure Fumić koji na kotačima živi već više od 30 godina. U
stvari, radi se o tome da je teško dokazati da se netko bavi
nadriobrtom. Kad prijava dođe do suca za prekršaje, prekršaj ne
priznaje ni prekršitelj ni stranka. Svatko – naravno – ima svoje
razloge.
Taksisti su ogorčeni. Kažu da im preostaju pretežno mušterije
kojima je potrebno izdati račun radi obračuna putnih troškova i
slično, zatim bolesnici i oni kojima put do kuće vodi “kozjim
stazama”…
Realno, cijene nisu visoke, ali taksi-vozila i pored toga nisu
popularna. Sigurno je da na slabije zanimanje građana za ovu
vrstu prijevoza utječe i nepovjerenje prema vozačima, premda od
onih osoba koje su se vozile taksijem nije bilo prigovora.
Nepovjerenje svakako dolazi otuda što se usluga naplaćuje “od
oka”, taksimetra nema.
Pripremio Tihomir Ivka
