Rekla si da si zadovoljna i na poslovnom planu, a tu se sad vraćamo na onaj uvod o islandskim nogometašima i tome kako se iščuđavamo uvijek kako je netko, recimo, ribar pa poslije igra nogomet. A, eto tebe, ribarica i odbojkašica!
– Haha ma nisam ribarica, nisam nikad pecala u životu, ali, da, radim u Meduzi. Donedavno baš u pogonu prerade ribe, iako sam zapravo završila smjer prerade mlijeka, no završila sam “u ribama”, a još sam i kao zimogrozna osoba završila na vrlo vrlo hladnom poslu, no u zadnje vrijeme sam ipak u malo toplijem uredu pa se ne žalim.
Ženskom odbojkaškom klubu ove sezone odlično ide pa je jasno zašto nisi nezadovoljna na sportskom planu…
– Je, dobro je, posebno ova zadnja pobjeda protiv Olimpika, iako ja mislim da sigurno možemo i više. Iako naš trener uvijek ponavlja i u pravu je da su pripreme pripreme i ne pripremaš se za neki rang nego da budeš spreman za sezonu, ipak vjerojatno jest odigralo svoju ulogu to što smo tako naglo ubačene u Prvu ligu. Nedostaje nam i iskustva, ekipe s kojima igramo su jače nego one s kojima smo igrali proteklih nekoliko sezona i mislim da smo pogotovo u prvom dijelu sezone mogle ostvariti i puno više. Ali, evo, u posljednje vrijeme je krenulo, nanizale smo par važnih pobjeda i nadam se da će sve biti u redu.
To “u redu” ove godine znači ostanak u ligi?
– Da, ove godine nitko od nas ne očekuje neke velike stvari što se tiče borbe za vrh, glavno je da ostanemo među prvoligaškim ekipama, a sigurna sam da ćemo to i ostvariti. Drago mi je da se dižemo i zbog cura, posebno onih mlađih. Moram reći da sam još zadovoljnija i sretnija bila prošlom sezonom, jer je nekoliko igračica otišlo iz kluba i bojala sam se da će biti puno lošiji rezultati, ali mlade cure su se odlično uklopile i na kraju smo jako dobro odigrale sezonu.
Evo, nije baš uobičajeno za ovakav tip intervjua, ali bit će objavljen točno u nedjelju u podne, a u 16 sati igrate posljednju utakmicu prije stanke protiv Don Bosca u ŠSD Mladost. Pa, najavi je čitateljima!
– Uh, stvarno nam je krenulo u zadnje vrijeme i nadam se da ćemo tako i otići na odmor. Ali, riječ je o stvarno dobroj ekipi, koja i na tablici stoji bolje od nas, no u Zagrebu smo pokazale da možemo igrati protiv njih i vjerujem da ćemo i danas biti okej. Dođite i podržite nas!
Kakve su suigračice, slušaju li te kao kapetanicu?
– Haha, a to može biti malo i bolje! Ma u redu je, tu i tamo bi možda mogle biti malo i poslušnije, ali puno je jako mladih cura, sve će to doći na svoje.
Misliš li da u dogledno vrijeme Karlovac može imati i superligašice?
– Da! Ne mislim, nego uopće ne sumnjam u to. Sigurna sam da ćemo igrati Superligu! Glavni problem su ti odlasci na fakultet kada dosta cura prestane s odbojkom ili nađe klub u drugom gradu, ali kako mi rastemo i to se mijenja, evo ove godine imamo tri studentice koje su sve ostale u klubu, znam da im nije lako uvijek, pogotovo jednoj koja studira u Petrinji, ali trude se i dolaze, klub tu isto pomogne koliko može i vjerujem da ćemo u narednim godinama biti uigranije i stabilnije, bez čestih odlazaka. A, onda ne sumnjam da možemo do Superlige.
Počela si se već baviti i s trenerskim poslom…
– Da, vodim djevojčice u mini odbojci i maloj odbojci i to me veseli, uvijek je zabavno na treningu, a usput nastaju polako, nadam se, buduće dobre igračice. Djevojčice se uvijek jako zanimaju za odbojku, ima ih jako puno, naravno, mnoge i odustanu, često to bude samo trenutni hir jer ide neka prijateljica, ali opet iz te mase uvijek izdvojiš one talentiranije, one zagrijanije za sport i uvijek ih ostane dovoljno da nema brige za budućnost.
Za razliku od muške odbojke…
– Da, užasno mi je žao svega što se događa s muškim klubom, kad naletim na trening i vidim da ih nema dovoljno ni za trening utakmicu međusobno… voljela bih da se to popravi, ali takvo je stanje u skoro cijeloj Hrvatskoj s muškom odbojkom, dječake privlače neki drugi sportovi, a malo ih ide u odbojku. Pomoglo bi da reprezentacija nekad napravi neki uspjeh, da se može na televiziji barem ponekad vidjeti muška odbojka, ovako teško je očekivati da će neki klinac odabrati odbojku pored nogometa, rukometa, košarke…
Imaš li dugoročno i ozbiljnije planove kao trenerica? I možeš li kao trenerica ocijeniti sebe kao igračicu?
– Ajoj… mana mi je napad. Imala sam puno mana, nije mi to problem priznati, nažalost u prvom klubu se nije baš ozbiljno radilo sa stručne strane i tu sad dolazimo do najvećeg problema. Nije problem kada nešto ne naučiš, ali je najveći mogući problem kada nešto krivo naučiš i kada ti to uđe u glavu, najteže je ispravljati takve stvari. U napadu me to još uvijek ponekad muči, ali mislim da sam ipak napredovala. S druge strane, najdraža mi je igra u drugoj liniji, prijem, bacanja, da sam niža bila bih libero stoposto, da sam barem niža!
Haha čekaj, obično djevojke koje odaberu odbojku žele biti što više, a ti bi htjela bit niža!?
– Pa da! Ma dobro, nekad pomislim i “da sam bar 10 centimetara viša”, ali kako baš volim te stvari za koje je idealna pozicija libera… Nego, da se vratimo na tvoje pitanje o trenerskom poslu, pa voljela bih to, zašto ne, ali sada još imam i dosta igračkih planova.
Superliga?
– Superliga!
Pratiš li druge sportove? Ili si se možda i okušala u nečemu?
– Volim sve sportove, pogotovo igrati ih. Možda nije najočekivaniji odgovor ali volim nogomet, oprobala sam se malo i kao pitcher u baseballu, ako se ponovno pokrene softball klub, tko zna, možda ću ljetnu stanku iskoristiti za to haha. Volim i pogledati baseball, a s curama iz ekipe ponekad odemo na rukomet.
A izvan sporta, imaš li kakvih posebnih zanimacija?
– Nemam ja vremena izvan sporta! Dobro, sporta i posla jel. Ujutro radim, nakon toga naš trening isto svaki dan, pa trening s djevojčicama skoro svaki dan, dođem doma, pozdravim mamu, donesem drva i to je to.
Još reci da i nacijepaš drva?
– Pa nacijepam nekad, šta sad (smijeh)!
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr