Ubrzo nakon toga si poharao filmski festival u Dubrovniku, i to u međunarodnoj, preciznije mediteranskoj konkurenciji. Je li bilo još nekih većih nagrada?
– Mislim da je Dubrovnik svakako u prvom planu, stvarno se poklopilo da to ispadne jedno odlično iskustvo. Tamo sam u dosta jakoj konkurenciji osvojio dvije prve nagrade, za najbolji igrani film “Kad padne mrak” i za najbolji dokumentarac “Abandoned Karlovac” o napuštenim i zapuštenim mjestima u našem gradu. Što se tiče nagrada, one uvijek dobro dođu kao potvrda rada, ali u neku ruku su i sporedne, bitnije je jesam li sam zadovoljan napravljenim i, normalno, reakcije publike. Sada sam u biti u poziciji u kojoj ni ne razmišljam o nagradama, jer sam “ušao” u stariju kategoriju, više ne mogu nastupati na festivalima za mlade, a u ovoj kategoriji od 20 do 40 godina sam zapravo u neku ruku početnik, odnosno nije mi u prvom planu da se otvoreno nadmećem s ljudima koji su već po 20-30 godina aktivni već da radim svoje, a ako bude nagrada odlično.
Dolazimo polako i do glazbe, a tu je sad pitanje da li da krenemo sa sviračkim dijelom ili nastavimo sa snimateljskim, odnosno s tvojim projektom “Park Sessions” koji je od malog lokalnog projekta postao popularan u cijeloj Hrvatskoj, a evo počele su i prve inozemne snimke…
– Haha pa sad kad si se već raspričao o tome, idemo onda na Park Sessions. Gledao sam neke slične stvari na internetu, ima cijeli ciklus recimo akustičnih svirki na balkonima ili krovovima, a meni je palo na pamet da napravim nešto takvo u parkovima. Osnovna ideja je da to budu akustične stvari, nove verzije pjesama koje izvođači inače sviraju u punom sastavu, a pogotovo me privlačila ideja da se na takav način predstave malo žešći bendovi pa je primjerice prvi bio Me As Well. Ljudima se to odmah jako svidjelo i jedno vrijeme sam zbilja intenzivno radio, prvo po Karlovcu s Karlovčanima, onda u Karlovcu s ekipom iz drugih gradova koja bi došla na KAbinu ili neku drugu svirku, onda po odlasku na faks sam nastavio i u Zagrebu. U toj prvoj fazi snimali smo i s više kamera, no nakon stanke koju sam imao neposredno po dolasku na faks odlučio sam da sve to pređe na jedan kadar, da manje nalikuje na neki spot, nego da baš bude naglasak na pjesmi, ali i lokaciji, odabrati dobru lokaciju je uvijek bio važan dio posla.
Spomenuti prvi inozemni gost je Francuz kojeg si upoznao u Leipzigu na gigu na kojem ste obojica svirali pa dolazimo i do glazbenog dijela… Left to Starve i Rules su bendovi s kojima si bio na već nekoliko europskih turneja, a kako je to sve počelo?
– Kod mene čini se geni stvarno imaju veliku ulogu, jer tata je također bubnjar i počeo sam doma, pa su slijedili prvi gimnazijski bendovi, ali ništa od toga nije bilo preozbiljno. Prvi malo ozbiljniji bend je bio Desolate Sons, koji ipak nije još bio posve ono što sam želio, odnosno što smo željeli prijatelj Dominik Mrgan i ja i tako dolazimo do Left to Starve. Prelazak je bio kao po nekom scenariju, na Udaru groma je u petak nastupao bend Desolate Sons i to nam je bio zadnji nastup, a druge večeri nastupao je Left to Starve. Uz to obojica sviramo u zagrebačko-karlovačkom bendu Rules i, istina, već smo par puta obišli Europu. Ta neka nezavisna glazbena scena je za tako nešto vrlo zahvalna, jer su ljudi izuzetno povezani i skloni pomoći svakome tko je “na cesti” pa smo i mi tako ugošćavali bendove u Karlovcu. Prošli smo zbilja cijelu Europu, od Portugala na jednoj strani do Litve na drugoj. Baš smo nedavno malo i zbrajali i ispada da smo prešli brojku od 100 koncerata, točnije ovog vikenda na Sceni je Left to Starve održao 106., a Rules 103. koncert.
Jel bilo kakvih posebnih anegdota na tim europskim turnejama?
– Pa i nije ništa izrazito, osim naravno jako puno dobrog druženja i zanimljivih ljudi. Ipak, uvijek se sjetim jednog oštećenja na kombiju na putu za Pariz i mehaničara koji se nije mogao načuditi da smo tako vozili i uopće stigli na odredište. Sreća je bila da nam je slijedio slobodan dan pa smo uspjeli to popraviti prije nastavka puta.
Spremaš diplomski na Akademiji dramskih umjetnosti, snimaš serijal “Straight Edge”, a sve to je i povezano…
– Da, jedna epizoda bi trebala biti diplomski. Sama serija trebala bi imati šest epizoda po 25 minuta i obuhvaća prostor bivše Jugoslavije i ljude koji su bili ili još uvijek jesu dio straight edge pokreta. Naslov bi zapravo trebao biti “xYUGOx”, taj X je svojevrsni simbol pokreta, jer je u Americi bio običaj da maloljetnici pri ulasku u klubove na koncerte dobijaju oznaku X na ruci kako bi konobari znali da im ne smiju prodati piće. Onda je jedan bend odlučio da ni oni neće piti, označio se X-om i ostalo je povijest. Sam pokret je vrlo zanimljiv kao kontra svemu što se obično vezuje uz glazbu i turneje, dakle, seks, droge, alkohol….
Jesi li i sam pripadnik pokreta? I što to zapravo znači?
– Da, jesam, ukratko stvarno je zapravo jednostavna, ne pijemo alkohol, ne pušimo i ne uzimamo nikakve droge.
Fraze obično uključuju i seks, uzvraćate li vi onda celibatom?
– Ne, ne celibatom, ali da izbjegavanjem promiskuiteta.
Prehrana je slobodna ili se temelji na vegetarijanstvu?
– Prehrana je slobodna, dakle možeš biti straight edge i jesti meso, no istina je da većinom ljudi koji su u pokretu jesu vegani. Ali, to nije obavezno.
Kako je koncipirana serija?
– Kažem, riječ je o šest epizoda kroz koje ću pokušati prikazati i povijest pokreta na ovim prostorima i trenutnu situaciju, ali i one koji su bili pripadnici pokreta pa su ga napustili. Važan dio priče je hrvatsko-srpski bend Truth u kojem svira i Karlovčanin Dominik Mrgan i u kojem su svi straight edge, što je prema svim mojim saznanjima jedini bend na ovim prostorima. Postoje još neki u kojima su pojedinci, ali ne svi. Ideja je da dokumentarac kada se završi prikaže i neka televizijska kuća, vjerujem da je riječ o temi koja bi bila zanimljiva zaista najširem krugu ljudi i generacija, od klinaca na dalje.
U planu imaš i foto knjigu…
– Da, jedna je zapravo praktički gotova, no čekam da stignu primjerci iz Indonezije. To je bila svojevrsna proba, mala foto knjiga s portretima sudionika naših europskih turneja, a plan i želja je da napravim i veću foto knjigu koja bi bila pravi dokument s tih turneja i koja bi popratila sve aspekte turneje, od putovanja do samih koncerata i publike.
Na kraju, sviraš vrlo žestoku glazbu, a kroz Park Session snimaš laganije akustične stvari. Što slušaš doma?
– Žestoko! Bliži sam žestokoj glazbi, no to nije strogo pravilo, poštujem sve što je dobro, jako poštujem kantautore, ljude koji sve sami stvaraju. Recimo, Billie Eilish nije glazba za koju ću reći da je “moja”, ali jako poštujem ono što radi i nemam problema reći da mi se to sviđa. A sad, što ću si doma sam pustiti… vjerojatno nešto žestoko!
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr