Ratni veteran iz Karlovca Denis Štefanac napisao je otvoreno
pismo ministru obrane Damiru Krstičeviću i ministru branitelja
Tomi Medvedu, objavio je
Index.hr. Povod njegovom pismu je članak o zapošljavanju
fizioterapeutkinje i učiteljice u financijama MORH-a.
Istovremeno, njegova supruga prvog veljače odlazi u Irsku jer se
ne može zaposliti zato što ima – previše radnog iskustva. Njegovo
pismo objavljujemo u cijelosti.
Trebao sam masirati babe, a ne ratovati
Poštovani ministri, na početku da vam se zahvalim što ste mi
suprugu i majku naše dvoje djece otjerali iz države, tj. olakšali
odluku o napuštanju (neki uglednici bi rekli dezertiranju) iz ove
vukojebine koja se naziva Republika Hrvatska.
Dok su u ovoj državi na odgovarajućim mjestima radili pristojni
ljudi, učili su nas da se na početku neke komunikacije ili
izlaganja najprije predstavimo, pa eto kratko da znate tko vam se
obraća. Moje ime je Denis Štefanac, živim u Karlovcu sa suprugom
i dvoje djece (student i srednjoškolac). Po završetku srednje
škole sa zvanjem fizioterapeuta, a po odsluženju JNA, umjesto da
masiram babe kao svi pametni ljudi s tom strukom, ja u srpnju
1991. godine odlazim u Gardu i potpisujem profesionalni ugovor u
2. Gbr. Sljedećih 5 godina rata prolazim gotovo cijelu Hrvatsku i
pola BiH.
“Zašto radiš kod Klemma dok drugi leže ili su u birtijama
i kladionicama”
Par godina nakon rata, kada kreću umirovljenja, smatrajući da sa
svojih nepunih 40 godina nisam za mirovinu i da još puno toga
mogu dati u bilo kojem segmentu društva, odlazim iz OSRH-a, sa
suprugom pokrećem privatni posao koji vrlo brzo neslavno i
završava (sami smo krivi, a nismo ni prvi ni zadnji). Istini za
volju, s obzirom na to da živim u gradu, te nemam ni kokoši ni
stoke, ni vrta ni njive, nisam vidio načina kako da prehranim
obitelj i odškolujem djecu s mirovinom koja bi mi pripala po čl.
6A, a nisam ratni vojni invalid. I tako, igrom slučaja, zadnjih 8
godina radim kod Klemma u zaštitarstvu.
Neki dan me djeca pitaju (nisu više mala, pa vide i čuju):
”Tata, kako to da ti radiš kod Klemma za 3000 kn, a ovi koji
nigdje nisu bili leže, hodočaste birtijama i kladionicama i
primaju mirovine od 5000 ili 6000 kn?”
Sramota je da vaša baka radi za moju mirovinu
Ja im lijepo odgovorim da je tata nesposobni idiot koji nije htio
u mirovinu, jer znate, sramota je da vaša baka radi za moju
mirovinu. Koji je u pet godina rata bio toliko nesposoban da se
nije uspio niti sam raniti, kad ga već četnici nisu uspjeli i
tako postati ratni vojni invalid. Tati od silnih granata nije
uspio puknuti niti bubnjić kako bi postao RVI. Tata nije uspio
niti s autom sletjeti u grabu kako bi postao RVI. Tata nije uspio
ispasti niti iz sanitetskog vozila (kao neki doktori), niti iz
bilo kakvog vozila pa tako postati RVI. Tata nije uspio pijan u
birtiji pasti i razbiti glavu, pa tako postati RVI. Tata je rođen
zdrav, pa mu se nagluhost i ćoravost kod rođenja nije pogoršala u
ratu. Tata nije uspio na nogometu slomiti nogu, pa tako postati
RVI. Tata je toliko nesposoban da čak nije uspio dobiti niti
PTSP. Tata je htio raditi i izgraditi bolju državu za vas, djeco.
Kad si glup i mi ćemo za mamom u Irsku ili
Englesku
Nakon toga djeca me više ništa ne pitaju, a zadnje što su mi
rekli po tom pitanju je bilo: ”Kak si glup, mi ćemo tak i tak za
mamom u Englesku ili Irsku.”
Eto toliko o meni i kako bi moj prijatelj po pameti Forrest Gump
rekao: ”I to je sve što ću o tome reći.” Jer ljudi moje pameti
mogu biti sretni da uopće imaju posao, a više od 3000 kn i ne
zaslužuju. Ovo pismo pišem ponukan natječajem za posao u MORH-u
gdje je traženo na nivou RH 64 ljudi, a u Karlovcu njih 5, mahom
ekonomske struke (uredsko poslovanje i financije).
Kako mi je supruga nezaposlena i ima završenu Ekonomsku školu,
radila je već u MORH-u ratnih godina (Uprava za obranu Karlovac)
na administrativnim poslovima i uredskom poslovanju, pa samim
time ima i status dragovoljca, javila se na natječaj. Iste
poslove radila je i kao tajnica dožupana, te ukupno na poslovima
vođenja administracije i uredskog poslovanja ima 17 godina staža.
Zadnjih godina radila je sve moguće poslove kojih se mogla
dokopati, pa je tako godinu i pol radila u karlovačkom Crvenom
križu. Tamo ju je kao majku dvoje djece i hrvatskog branitelja
ravnateljica po isteku ugovora poslala na cestu, da bi na isto to
mjesto zaposlila podobniju osobu.
Iskustvo diskriminira one koji ga nemaju
Ranije se javila na natječaj u Ured državne uprave Karlovačke
županije, pa su joj odgovorili da s obzirom na to da ima 17
godina staža na traženim poslovima, ne samo da nije zadovoljila
nego da diskriminira ljude koji nemaju, tako da s obzirom na to
nismo se previše niti nadali da će biti primljena u MORH, jer
ljudi koji znaju raditi određeni posao u ovoj vukojebini od
države ne mogu naći posao u struci. Kako čitam, na te su poslove
primani učitelji i fizioterapeuti (možda sam se trebao ja javiti,
ali kao što sam ranije naveo, ja sam idiot, pa sam mislio da
nemam šanse).
Kamo je bolje da odemo?
Dragi moji ministri Medved i Krstičević, ne tražim vas ništa osim
da pomognete mojoj supruzi da odgovori našoj djeci na sljedeće
pitanje: ”Mama, zašto bismo mi ostali u Hrvatskoj i što možemo
očekivati kad ti s toliko staža i iskustva u tim poslovima, sa
statusom dragovoljca (a vi branitelji imate prednost prilikom
zapošljavanja) i znanjem, ne možeš dobiti posao, nego te još
optužuju da diskriminiraš ljude?”
Kao što sam već naveo, naša djeca mene više ništa ne pitaju (a i
da pitaju, ne znam što bih im odgovorio), a supruga ne zna što bi
im odgovorila, nego samo šuti i uređuje CV na engleskom jeziku.
Zato vas kao učene ljude koji vodite tisuće ljudi u vašim
ministarstvima, molim da jednim običnim roditeljima,
dragovoljcima, pomognete odgovoriti na pitanje njihove djece.
Ako niti vi slučajno ne znate odgovor, barem nam odgovorite da li
je bolje Engleska ili Irska.
Povraća mi se od domoljublja
Cijenjeni ministri, oprostite mi što sam vas izgnjavio, ali bih
na kraju još iskoristio priliku da me blagoslovite svojim
mišljenjem o sljedećem: Poznato je da je ovih dana stupio novi
Zakon o pravima branitelja, te da je otvoren lov na stjecanje
statusa branitelja i HRVI, pa me zanima što vi mislite: bih li ja
mogao ostvariti isti? Naime, ja imam Pavlovljev refleks (znate
ono kad zvonite psu, a on onda slini). Ja doduše ne slinim, meni
se povraća. Povraća mi se kad pojedinci govore o brizi za
branitelje, a osobito kad govore o domovini i kako su veliki
domoljubi. To je do te mjere izraženo da kada na TV-u ide reklama
za Domestos, meni se već kod prvog sloga diže želudac i trčim u
WC.
Može poguranac?
Ja tu dijagnozu nisam imao u ratu, ali kad bih našao liječnika
koji bi mi napisao da jesam, pa mi se sad stanje pogoršalo,
mislite li da bi mi to moglo proći? S obzirom na to da sam ja
ipak u OSRH-u proveo 12 i pol godina (26.07.1991 – 31.12.2003.),
te da smo mi ipak nekakvi ratni drugovi, braća po oružju ili što
god već, uz mali poguranac i s mirovinom HRVI ja bih možda mogao
svojoj djeci omogućiti da ostanu u RH.
Eto, toliko za sada. S obzirom na to da ste vi moji ministri
(MORH i Branitelji) ja se vas često sjetim, pa ću vam sljedeći
put napisati imena gore navedenih stradalnika iz Domovinskog rata
(iz birtije, prometnih nesreća, hemoroida, ćoravosti, nagluhosti
i ostalih opakih boleština, onih kojima su četnici bili predaleko
pa su propucali sami sebe itd.), te gdje i kako su stradali i
postali HRVI. Znam da vi skrbite o braniteljima, pa će vas te
informacije još više zbližiti s našom populacijom.
S poštovanjem i lijep pozdrav!
Denis Štefanac