“Snađi se druže” nije bila samo svakodnevna doskočica nego i
istinski način života u socijalizmu. U sjeni strogo normiranog
javnog sektora (za razliku od današnjeg hibridnog kvazi
kapitalizma, u socijalizmu je gotovo sve bilo javni sektor
uključujući tu i trgovine, tvornice, ugostiteljske objekte…),
razvijala se siva zona privatnog poduzetništva. Održavana kao
relikt prošlosti koji će valjda sam od sebe odumrijeti, ta se
siva zona slabo kontrolirala, javno osuđivala i istovremeno
prešutno odobravala. Bila je prilika za one poduzetničkog duha da
u jednom politički kontroliranom, dogovornom i planskom
ekonomskom sustavu zarade više novca negoli bi to mogli kao
radnici ili direktori, profesori ili liječnici. Jedan od
jednostavnijih načina je bilo otvaranje neke vrste ugostiteljskog
objekta, a jedan od najpopularnijih na kojem se moglo zgrnuti
bogatstvo uz relativno malo ulaganja je bilo autoprijevozništvo.
Imati registrirani kamion u socijalizmu otvaralo je mogućnost
izdašne dodatne zarade, uglavnom na crno i neoporezivo.
Ljudska potreba da imaju više i da imaju bolji standard
preživjela je revolucionarne proklamacije o tome kako svi moraju
biti isti, biti solidarni i zarađivati onoliko koliko je potrebno
za osnovni život. Doduše, to je imalo smisla u društvu u kojem se
relativno lako dolazilo do sigurnog posla, stana, gdje je
školovanje i liječenje bilo besplatno za sve. No kao što se vidi
iz starog teksta u nastavku, ljudski poriv da se ima više, da se
posjeduje više i u vrijeme kad to zaista nije bilo mjerilo
uspješnosti, bio je jači. Na kraju je i doveo do promjene
ekonomske sustave. Koja nije loša za poduzetne, one sretne ruke,
one koji su stekli kapital još u socijalizmu, za političare koji
žive neusporedivo raskošnije od svojih socijalističkih
prethodnika…Loša je za većinu koja “uživa” u nesigurnim i slabo
plaćenim poslovima, krpa kraj s krajem, živi u strahu da se ne
razboli, životari u jadnim mirovinama kad je riječ o starima i
intenzivno razmišlja o odlasku u Irsku kad je riječ o mladima.
“Privatnici u ofanzivi”, Karlovački tjednik, 8. lipnja
1968.
Prilikom rasprave o nekontroliranom djelovanju privatnih
autoprijevoznika, direktor jednog saobraćajnog poduzeća na
području bivšeg karlovačkog kotara rekao je da privatni
prijevoznici pružaju osnovne usluge u teretnom saobraćaju
karlovačke regije, a da društveni sektor u teretnom saobraćaju
samo dopunjuje djelatnost privatnika. Ovakva apsurdna
konstatacija, koja je izazvala smijeh u redovima članova Upravnog
odbora Privredne komore, nije nimalo slučajna i bez podloge. Jer
direktor koji je nažalost rekao gorku istinu mogao je te svoje
riječi i argumentirati. On je naveo da u Hrvatskoj ima 950
privatnih autoprijevoznika čiji su kapaciteti za prijevoz tereta
za 7000 tona veći od kapaciteta saobraćajnih poduzeća teretnog
saobraćaja.
Mnogošto je apsurdno u sadašnjoj situaciji u teretnom saobraćaju,
a činjenica je da nepostojanje reda u toj djelatnosti omogućuje
mnogima nekontrolirano i neopravdano bogaćenje. Da je tako
potvrđuju i ovi primjeri uzeti iz jedne publikacije saveznih
razmjera. Evo nekoliko “bisera” iz te publikacije:
– Jedan autoprijevoznik kupio je na moru hotel za 3 milijuna
novih dinara. Jedan ili više kamiona sa zaposlenom radnom snagom
imaju u Beogradu i Zagrebu i ljudi koji su u stalnom radnom
odnosu a ova djelatnost im je samo dopunsko unosno investiranje
raspoloživa novca.
– Među njima ima liječnika, inženjera, glumaca, milicionara,
oficira, daktilografkinja i drugih. Pojedini prijevoznici imaju
više kamiona registriranih na članove obitelji, a rade i s
nekoliko žiro-računa da izmaknu kontroli prihoda.
– Zbog loše poreske politike grad Zagreb je prošle godine izgubio
12 milijuna novih dinara.
Podaci bi se mogli registrirati i navoditi u nedogled, ali već i
ovih nekoliko dovoljno govori o nesređenoj situaciji i
nepostojanju kontrole u ovoj djelatnosti. Ništa bolja situacija
nije ni u Karlovcu, gdje se ovom djelatnošću ilegalno bavi veći
broj građana. Na području bivšeg karlovačkog kotara registrirano
je 198 teretnih vozila iznad 2 tone nosivosti, a dozvolu za
obavljanje prijevoza robe posjeduje samo 108 prijevoznika. To
znači da ih se 90 bavi ovom djelatnošću ilegalno, ne plaća porez
i neopravdano se bogati.
Jedna računica izrađena u Privrednoj komori Karlovca pokazuje da
privatni autoprijevoznici ostvaruju više od 8 milijuna novih
dinara godišnjeg dohotka, i za toliko se smanjuje dohodak radnih
organizacija. Pored toga bave se nedozvoljenom trgovinom na taj
način što kupuju deficitarne robe i prevoze ih po selima i
prodaju s uračunatom maržom i prijevozom a za tu djelatnost ne
samo što ne plaćaju poreske obaveze nego nemaju ni pravo da se
njome bave.
Kako to da su ovakve stvari moguće? To je pitanje tim umjesnije
kad se ima u vidu da i društveni organi nesvjesno pomažu ovakvu
djelatnost. Česta je pojava da čak i carina omogućuje
privatnicima uvoz kamiona iz inozemstva i odobrava im da carinu
plaćaju na otplatu u ratama nakon što s kamionima zarade za
plaćanje carine. Isto tako jedna nepreciznost zakona se uvelike
koristi i stvara još veća zbrka u toj oblasti, tako da je neka
efikasna kontrola i intervencija gotovo onemogućena. O čemu se
radi? Zakon na primjer kaže da vlasnik kamiona može uzeti vozača,
ali ne kaže koliko. Prema tome netko može imati i više kamiona.
Isto se tako precizno ne kaže koliko radnika se može zaposliti i
s time se uvelike špekulira, jer se radnici ne prijavljuju za
zdravstveno i socijalno osiguranje i slično. Drugi je problem u
poreskoj politici koju općine različito propisuju. Gotovo je
redovna pojava da se autoprijevoznici sele iz općine u općinu,
već prema tome gdje im je porez manji.
Iz Karlovca je prošle godine desetak autoprijevoznika otišlo i
prijavilo porez u susjednim komunama Ozlju, Vojniću,
Jastrebarskom, Vrbovskom i Črnomlju uz bitno povoljnije uvjete.
Siromašnije općine opterećuju ih minimalno, zadovoljne što
ostvaruju bar minimalne budžetske prihode. Nema dogovora, nema
jedinstvene poreske politike što sve pogoduje nesređenom stanju u
teretnom prijevozu. Nema sumnje da je krajnje vrijeme da se nešto
poduzme i napravi red u toj i nekim drugim oblastima gdje je
privatni sektor u stalnoj ofenzivi, kao u ugostiteljstvu,
građevinskoj i drugim djelatnostima.
Pripremio Tihomir Ivka
