Osnovni aksiom potrošačkog društva je trošiti što više. Osnovna posljedica potrošačkog društva je – osim frustracije većine koja nema dovoljno novca da troši koliko bi htjela – trošenje prirodnih resursa iznad onog što Zemlja može podnijeti. Globalno zatopljenje i dosad neviđene klimatske promjene na kraju će doslovno doći glave pohlepnim stanovnicima ovog planeta. Nekad smo radili da bi živjeli, danas živimo i radimo da bi trošili. Danas je potrošnja imperativ, od običnih građana do politika vlada, u neka druga vremena imperativ je bila štednja. Samo, slično kao i danas nije bila motivirana održivim razvojem i postulatom da smo ovaj naš treći kamen od sunca samo posudili od naše djece i unuka, već iz puke nužde. Iz centrale kontrolirana dogovorna ekonomija sa sitnim natruhama tržišnih odnosa počela se urušavati kasnih 70-ih godina i vlast je pribjegavala raznim izmišljotinama kako bi ograničila potrošnju opravdavajući ih famoznom stabilizacijom.
Jedna od najpamtljivijih je svakako sistem vožnje nazvan “par-nepar”. Za one mlađe, kratko prwdstavljanje; riječ je o restrikciji koja je uključuvala da se u određene dane na cestama mogla biti samo vozila s parnom ili neparnom registracijskom oznakom. Drugim riječima, mogli ste se voziti svaki drugi dan. Naš narod, naučen na krize i zabrane, u desetljećima sistema kojeg najbolje opisuje krilatica, odnosno pravilo “snađi se, druže”, činio je upravo to. Snalazio se na razne načine. Rijetke obitelji mogle su si priuštiti dva automobila, a i imati dva auta u socijalizmu je bilo svetogrđe i nakaradnost potrošačke kulture dekadentnog Zapada, pa je to rijetko bilo rješenje. Posuđivali su se i mijenjali auti od rodbine i prijatelja, mijenjale tablice, tražile se dozvole da se izuzmu od restriktivnog pravila kao što vidimo u tekstu iz prošlosti koji smo izabrali za današnji “KA retrovizor”. Kao i mnoge druge stvari u socijalizmu, ni pravilo “par-nepar” nije se održalo predugo što zbog izigravanja propisa, što zbog jenjavanja naftne krize. Danas zabrana nema, cijena litre benzina od 10 kuna dovoljna je restrikcija sama po sebi.
“115 zahtjeva za naljepnice”, Karlovački tjednik, 4. listopada 1979.
Nadležnom organu Općinskog sekretarijata za unutrašnje poslove dosad je podneseno 115 zahtjeva za izdavanje rješenja kojima se izuzimaju od primjene odredbi Zakona o ograničenju opotrebe i kretanja osobnih i drugih vozila. Radi se, naime, o izdavanju naljepnica koje omogućavaju vožnju u dane kada je zabranjeno kretanje vozila. Stalne ili privremene naljepnice dosad je dobilo 64 vlasnika automobila.
Broj zahtjeva bio bi dalkeo veći ako se u obzir uzmu i zahtjevi koje su uglavnom građani povukli nakon što su se uvjerili da ne mogu biti izuzeti od primjene odredbi tog zakona. Naime, želeći riješiti neke svoje privatne probleme mnogi su građani pokušali dobiti naljepnice koje su, međutim, strogo ograničene. Tako su neki privatni ugostitelji, prijevoznici i građani kojima je, po njima, neophodna svakodnevna liječnička pomoć nastojali ishoditi naljepnice. Pribjegavalo se svemu i svačemu u tumačenju svog “prava”, ali uzalud. Odbijena su 24 zahtjeva, dio ih je još u rješavanju.
Pomalo začuđuje da dio građana još uvijek ne shvaća intenciju zakonskog propisa u ograničenju prometa, čiji je zajednički cilj da zajednički, zbog energetske krize i visoke cijene nafte, uštedimo što više goriva.
Dosadašnja praksa u radu OSUP-a u Karlovcu i Ozlju ukazuje da moramo preispitati podnošenje zahtjeva i dati svoj doprinos štednji goriva koja se provodi u čitavoj zemlji.
Pripremio Tihomir Ivka
