Socijalizam je bio sustav suprotnosti, i kako je sazrijevao na
ovim prostorima, umjesto da suprotnosti ukloni, one su se
povećavale. Recimo, po pitanje imovine; poslije rata onima koji
su imali zemlje, kuća i stanova “viška” oduzimani su i dijeljeni
onima koji nisu imali ništa. Plemenita ideja na papiru, ali znamo
da je u praksi izvedena licemjerno; jedni su živjeli u
straćarama, a nove političke elite u vilama iz kojih su istjerali
neke druge elite. I opet, s vremenom bez obzira kako se sistem
postavi, neki se snađu bolje neki lošije, neki rade više, neki
manje, neki su ambiciozni, neki manje, nekima su životi ispunjeni
kroz materijalno, neki gomilanje materijalnog preziru…
Kako god napisali zakone i postavili pravila, razlike u bogatstvu
će se ponovno stvarati. Upravo se to dogodilo i unašem
socijalizmu kroz desetljeća nakon drugog svjetskog rata (baš kao
i u ovom našem kapitalizmu nakon Domovinskog rata). Do kraja
60-ih godina prošlog stoljeća nije bilo bezobrazno bogatih, ali
bilo je mnogo onih koji su se nosili s teškim uvjetima, stotine
su u Karlovcu živjeli u barakama bez kupaone i WC-a, a drugi su
uz stečene stanove u novogradnjama, mogli još graditi i vikendice
na moru. Doduše, razlike u plaćama između radnika i direktora
bile su male, pa je vikendicu stvarno mogao uz više odricanja
sagraditi i obični radnik što je danas nezamislivo, u vrijeme kad
je prva nekretnina mnogim mladim ljudima nedosanjani (pre)skupi
san.
Nesumnjivo, i u sistemu koji je propagirao socijalnu jednakost i
uravnilovku, nejednakosti je bilo. I sistem je na to ljudima
gledao kroz prste, sve dok je ta imovina ostvarena poštenim
radom. A pod poštenim radom u bivšem sustavu podrazumijevao se
rad za plaću, bez obzira bilo to u bolnici, hotelu, za strojem u
tvornici ili u uredu. Na svaki drugi način zarade gledalo se s
prijezirom, ili čak kao na neprijateljski akt. O tome svjedoči
članak u nastavku iz kojeg se može zaključiti da je u redu imati
vikendicu na moru za sebe, ali da je zarađivanje novca na njoj
nešto nemoralno.
“Rentijeri”, Karlovački tjednik, 11. srpnja
1968.
Proklamirani ustavni princip da svaki čovjek zarađuje prema svom
doprinosu u radu iznevjeren je, pa čak i grubo povrijeđen.
Iznijet ćemo nekoliko primjera kako bi pokazali da se kod nas
počeo razvijati i jedan oblik rentijerstva. Riječ rentijer pišem
bez navodnika, jer mi se čini da ima zaista pravi smisao,
napisana ovako bez navodnika. Niz građana Karlovca izgradilo je
duž Primorja velik broj takozvanih vikendica. Dio vlasnika
vikendica uložio je i veća sredstva u te građevine, pa su
sagradili više soba, računajući unaprijed s mogućnošću izdavanja
soba domaćim i stranim turistima. Mala kućica za odmor na morskoj
obali ne bi trebala biti bauk-pojava u našem društvu, jer mnoge
vikendice nisu vrednije od “fiće”. Međutim one s većim brojem
soba sračunate su na to da vraćaju dohodak. Njihovi vlasnici su
gotovo čitavog ljeta u Karlovcu, ali ne zaboravljaju jedino
pobrati “stanarine” za svoje vikendice koje izdaju turistima.
Takva “kućica” nosi svakog mjeseca (kroz cijelu sezonu) lijepu
rentu. Za tu vrstu prihoda nemamo drugog imena, već renta.
Vikendica nije jedini oblik rentijerstva. Neki su nabavili
kamione na tuđa imena. Drugi voze kamione, a pravi (prikriveni!)
vlasnik bere rentu. Treći su tako otvorili gostionice, četvrti
kupili neki od strojeva na kojima rade i isplaćuju vlasniku dio
profita. Peti su se dovinuli na neki drugi način.
Istraživanje na ovom području je vrlo teško, pa će se poreznici
namučiti dok dođu do pravih rezultata. Povrh svega, veći broj
rentijera je zaposlen i plaćen je za svoj rad na drugom mjestu, a
dobar dio poslova vezan za rentijerstvo obavlja se i u radnom
vremenu. Nadamo se da ćemo u toku borbe za sprovođenje Smjernica
biti u prilici da dođemo do mnogo bližih podataka, koji će
pokazati koliki su financijski efekti od rentijerstva.
Pripremio Tihomir Ivka
